Butom protiv MTV-a

Butom protiv MTV-a

Buto je bila prva metoda koja je zahtijevala da se svaki pokret potpuno osvijesti iznutra prema van, a ne da se zadovolji samo vanjska forma. Oduševila me ta posebna koncentracija, pozornost, osvještavanje uma i tijela

Kada ljudi danas dođu u teatar, većina očekuje MTV-stil, brzinu i zabavu, pobuđivanje vrlo jasnih i jakih reakcija. Kao da više nema one stare filozofije u kojoj ljudi od kazališta očekuju razmjenu energija. Zato smatram da buto-metoda nije introvertna, nego normalna. Ona od gledatelja zahtijeva da se opuste i dopuste predstavi da se polako odvije. Butho predstava neće probuditi gledatelja ako se sam nije na to odlučio

Tanja Zgonc slovenska je plesačica i koreografkinja prepoznatljiva po primjeni buto-metode. Autorica je desetak samostalnih predstava, a za posljednju, Kagami/Odrazi, koja je prikazana i na prošlogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, dobitnica je Nacionalne slovenske nagrade za kulturu — Prešernove nagrade. U Zagrebu je održala buto-radionicu, koja je ujedno i audicija za projekt koji bi trebala ostvariti s hrvatskim plesačima ovog ljeta.

Odakle vaša fascinacija buto-plesom?

— U početku karijere bavila sam se raznim vrstama modernog plesa, studirala sam Graham-tehniku, Cunnigham, kontakt improvizaciju. No uvijek mi je nešto nedostajalo. Butho je bila prva metoda koja je zahtijevala da se svaki pokret potpuno osvijesti iznutra prema van, a ne da se zadovolji samo vanjska forma. Oduševila me ta posebna koncentracija, pozornost, osvještavanje uma i tijela, što je u temelju te metode jer buto dolazi iz tradicije i filozofije zen-budizma.

Kada govorite o buthu, uvijek govorite o metodi, a ne o tehnici, filozofiji ili scenskom izrazu.

— Butho je danas izašao iz svojih starih tradicionalnih okvira, kada je bio samo način plesa, određeno kazalište. Danas je postao metoda, koja se može primijeniti na razne predstave s raznim temama i estetskim odrednicama.

Na početku su postojale razne metode ovisno o učiteljima. No svi su krenuli iz istoga, svi su se zapravo bavili istim načelom, osvještavanjem iznutra. No važno je znati da, iako je buto nastao kao odgovor na amerikanizaciju Japana nakon 1957, on nije izmišljen u tom trenutku i zbog te situacije. Tada se proširio, postao vidljiv. Kroz Butho se ponajprije tražio povratak u tradiciju, čisto bivstvo duha i tijela. I zato je to manje tehnika, a više metoda, jer tehnika promatra tijelo i formu izvana, a metoda kreće iznutra. Butho bi se mogao opisati kao Strasbergova metoda za plesače.

S obzirom da buto-predstave izgledaju dosta specifično, dosta introvertirano i na određeni su način zahtjevne, mislite li da buto može biti univerzalni jezik, gledljiv široj publici?

— Upravo zato što je to metoda, buto se može primijeniti i u predstavama u kojima plesači nisu goli i obojeni u bijelo. Predstava Kagami/Odrazi moja je prva predstava u kojoj plesači tako izgledaju, zato što sama tema predstave traži takav izgled. Inače se ne bih koristila tradicionalnim buto-izgledom. Izgled predstave ovisi o tome tko radi predstavu. Ako radiš tradicionalni buto onda su potrebne takve odrednice, jer je to ritual.

A što se tiče introvertnosti tih predstava, mislim da one nisu introvertne, nego nisu izrazito ekstrovertne. Kada ljudi danas dođu u teatar, većina očekuje MTV-stil, brzinu i zabavu, pobuđivanje vrlo jasnih i jakih reakcija. Kao da više nema one stare filozofije u kojoj ljudi od kazališta očekuju razmjenu energija. Zato smatram da buto-metoda nije introvertna, nego normalna. Ona od gledatelja zahtijeva da se opuste i dopuste predstavi da se polako odvije. Butho predstava neće probuditi gledatelja ako se sam nije na to odlučio.

Vodite buto-radionice već desetak godina. Koja je struktura ljudi zainteresirana za taj izraz?

— Ovdje u Sloveniji uglavnom dolaze plesači i glumci. I to je to. U inozemstvu, pak, većina polaznika ljudi su različitih profesija koji rade na sebi, psihoterapeuti, psihijatri, redatelji, i to uglavnom ljudi oko tridesete godine. Danas se buto dosta upotrebljava i kao psihoterapija, jer se radi mnogo na osvješćivanju duboke memorije, koja seže do djetinjstva i dalje. Metoda ima tjelesni aspekt, koji je osvješćivanje svih dijelova tijela i disanja, no otvaraju se i drugi aspekti, emocionalni i mentalni.

Jasno je što buto nudi Zapadu, u filozofiji zena i osvješćivanju tijela i duha, no što po vašem mišljenju zapadni umjetnici koji se bave butom daju tradicionalnom, japanskom buthu?

— Mislim da Zapad daje buthu lakoću u stvaranju. Butho u Japanu nije kao na Zapadu, gdje dođeš na radionicu ili radiš na predstavi četiri sata dnevno. Tamo se buto još živi na tradicionanlni način, a to znači živjeti skupa, jesti skupa... Zapadni butoisti preuzeli su metodu, što ne znači da moramo živjeti po tradiciji. Našim drugačijim načinom stvaranja i života dajemo nove dimenzije i nove teme buthu.

Koliko traje tradicionalna buto-edukacija?

— Traje čitav život. Samo zapadnjaci idu od radionice do radionice. U tradiciji se ostaje s učiteljem cijeloga života. Isprva se neko vrijeme samo služi učitelja i tek kada se vidi da je netko stvarno predan, tek tada ima pravo na vježbu. Učenje se dakako nikada ne završava...

U Zagrebu smo vidjeli vašu posljednju predstavu, Kagami, koja je bila vrlo spiritualna, apstraktna, a s jakom vizualnošću. Je li stalna vaša crta ili ste se u prijašnjim predstavama bavili narativnijim, svakodnevnijim temama?

— Kada govorim o nekoj svojoj osobitosti, onda bih rekla da je to rad na kralježnici. Po istočnoj tradiciji kralježnica je pravo lice čovjeka. Licem možeš upravljati, možeš glumiti, možeš manipulirati. Leđima ne. Kagami je duboko i dosljedno istraživanje kretanja kralježnice. U toj predstavi lica plesača uopće nisu važna, na njima se ništa ne zbiva, nema glume, sve proizvodi tijelo. Tako i u mojim prijašnjim predstavama kralježnica je na prvom mjestu, iako su te predstave bile drukčije od ove.

Kako ste doživjeli Prešernovu nagradu?

— Jako sam sretna, posebno zato što u Sloveniji za ples uopće nema nagrada. To znači da je netko zaista vidio moj rad i prepoznao ga. Zanimljivo je da sam nagradu dobila upravo za Kagami, vrlo specifičnu predstavu koja nema ništa od tog MTV-a. To znači da su ljudi stvarno dopustili da im ta predstava priđe. Ova je nagrada kao neka točka na i za moj čitav rad. Mislim da je važna i šire, jer to znači da je cijela struka prepoznata i priznata.

Razgovarala Iva Nerina Gattin