Bellini u Covent Gardenu: dobri pjevači, ali apsurdna produkcija

Polukoncertni Oberon u Barbican Hallu

U četvrtak, 21. ožujka 2002, u londonskom Barbican Hallu premijerno je izvedena opera Oberon Carla Marie von Webera u polukoncertnom izdanju. Orkestrom (Orchéstre Revolutionnaire et Romantiquee) i zborom (Monteverdi Choir) dirigirao je John Eliot Gardiner, a kao solisti nastupili su: Steve Davislim (Oberon), Hillevi Martinpelto (Reiza), Marina Comparato (Fatima), Charles Workman (Sir Huon of Bordeaux). Kritičar Andrew Clements pohvalio je pjevače ističući kako je svaki dao maksimum. Ali je dirigent Gardiner, pokušavši poboljšati libreto i zamijenivši napisane dijaloge komentarom naratora ipak otišao predaleko. »Ništa od toga nije bilo uvjerljivo: naratorov glas zvučao je samodopadno, pa su se rijetki trenuci u kojima je bio ostavljen originalni tekst činili uvjerljivijim od dopisanih komentara«, zaključio je Clements.

Bellini u Covent Gardenu: dobri pjevači, ali apsurdna produkcija

Royal Opera u Londonu je s nekoliko mjeseci zakašnjenja ipak, početkom ožujka, proslavila dvjestogodišnjicu rođenja talijanskog skladatelja Vincenca Bellinija. Tom je prigodom premijerno izvedena Bellinijeva opera La Sonnambula koju je nešto ranije u sličnoj postavi prikazivala bečka Državna opera. Jedan od solista koji su nastupali i u Beču i u Londonu bio je tenor Juan Diego Florez. Florezova glasovna elegancija i tehnička savršenost njegova belcanta učinila su tog pjevača glavnom atrakcijom i londonske i bečke Sonnambule. No, kritičari su napali scenografiju, dizajn i režiju Marca Artura Marellija. Naime, Marelli je izmijenio originalno mjesto radnje, selo u Švicarskoj. Istaknuvši u programskoj knjižici da je ime glavnog ženskog lika Amina (pjeva je Elena Kelessidi) anagram od anima, Marelli se odlučio za psihološki pristup te je radnju Bellinijeve opere smjestio u švicarski sanatorij. Uzrujani zbog te zamisli, kritičari su isticali da ni pjevači — Alastair Miles kao grof, Inger Dam-Jensen kao Lisa, pa čak ni Elena Kelessidi u naslovnoj ulozi — nisu mogli spasiti tako apsurdnu produkciju.

Operni Tennessee Williams na skučenoj pozornici Operaworks

Komad Tennesseeja Williamsa Glass Menagerie zaigrao je na minijaturnoj pozornici kompanije Operaworks u New Yorku u obliku suvremene opere. Istoimenu operu napisao je skladatelj Antonio Bibalo, Talijan koji trenutno živi u Norveškoj. Premijera je održana u srijedu, 20. ožujka, na neobičnoj pozornici kompanije Operaworks (pozornica je veličine dnevne sobe, pa se umjesto pravog orkestra, koji ne stane u premaleni prostor, koristi orkestralnom snimkom). Alann Kozinn, kritičar »New York Timesa«, bio je vrlo zadovoljan i djelom i izvedbom. Djelo je, kaže, raskošno te samo povremeno, kada to radnja zahtijeva, zalazi na područje atonaliteta. Solisti, Christopher Pfund kao Tom Wingfield, Robin Williams kao Amanda, i Robert J. Favens kao Jim istaknuli su se sigurnošću izvedbe te logičnim povezivanjem sadržajne i glazbene komponente opere. Kozinn je najviše pohvalio Ninu Fine, koja je briljirala u ulozi Laure, Tomove emocionalno dezorijentirane sestre. Tome je, kaže, najviše pridonijela uravnoteženost njezina vokalnog timbrea.

The Full Monty kao mjuzikl — ima li to smisla?

Odmah nakon popularnoga filma, na Broadwayu se pojavio istoimeni mjuzikl — The Full Monty. Mjuzikl je početkom ožujka konačno premijerno prikazan i u Londonu te je i ovdje dobio niz pohvala. No, kritičar Mark Barlow nije se s tim složio. Barlow nalazi američku verziju priče iz Sheffielda posve nezanimljivom. Pjesme su blijede (glazba i tekst: David Yazbek), strašno je to da je radnja iz Sheffielda prebačena u New York i da motivacija šestorice glavnih likova nije zaraditi novac nego dokazati da su oni pravi muškarci. Pjevače (John Ellison Conlee, Andre de Shields, Gina Murray, Rebecca Thornhill i dr.) Barlow je nazvao dobrim i djelomično uspjelim, a posebno mu se svidjela koreografija (Jerry Mitchell). No, sve u svemu, opći je dojam bio da su promjene sadržaja priče u smjeru američkoga komercijalizma rezultirale neuspješnom i nezanimljivom predstavom. Barem prema mišljenju kritičara Marka Barlowa.

Irena Paulus