Strast razgovora

Strast razgovora

Hans-Georg Gadamer napustio je čudesno mjesto konačne povijesne igre, mjesto koje je sâm jednom bio označio poprištem tragedije i ujedno komedije smrtnoga ljudskog života. Cijeli je njegov život u svojoj biti bio razgovor, štoviše njegovim riječima »beskonačni razgovor«, kako sa samim sobom tako s drugima, ne samo s ljudima nego sa stvarima i bićima uopće

Mjesec dana nakon svoga 102. rođendana, 14. ožujka ove godine umro je u Heidelbergu mislilac koji je posljednjih desetljeća diljem svijeta uživao nepodijeljeni ugled jednog od najvažnijih i najutjecajnijih suvremenih filozofa. Njegova je filozofijska hermeneutika odavno priznat i uvažen smjer filozofiranja, a njegovi prinosi povijesti filozofije, praktičkoj filozofiji, teoriji književnosti, poetici i interpretaciji umjetnosti ostaju nezaobilaznim bitnim dijelom duhovnoga naslijeđa dvadesetog stoljeća. Već dugo, ponekad zacijelo i protiv svoje volje, javno stiliziran u nestora i živog klasika filozofije, taj je iznimni svjedok stoljeća neumornom i nesebičnom snagom svoje javne prisustnosti hrabro i dostojanstveno nosio sudbinu onih rijetkih koji požive dulje no što to ljudska mjera daje i podnosi. Tek je rijetko, gotovo samo na trenutak, puštao da se očituje i duboko unutarnje iskustvo bitne osamljenosti što ju je sa sobom donijela duboka starost, praćena ipak svagda trijeznom mišlju i nerijetko mladenački poletnim duhom. Tako je primjerice u biografskom zapisu U starosti budi se djetinjstvo u dnevniku »Die Zeit« 26. ožujka 1993. o sebi bez gorčine, ali s neumoljivom istinoljubivošću kazao: »Moj je utjecaj u svijetu minimalan. U svim kulturnim krugovima slovim kao onaj koji je pokazao neki put. Je li se njime pošlo? Čini se da nije. U sljedećem stoljeću sa mnom će se postupati jednostavno kao s mislilačkim likom iz prošlosti, to mi je jasno. Ja sam živi anakronizam jer tu zapravo više ne spadam, a ipak sam još tu.« Možda nije neprikladno sada, nakon oproštaja i odlaska mislioca, kazati nekoliko prigodnih riječi o njegovim bitnim htijenjima i postignućima, ne ulazeći pritom u pravu filozofijsku prosudbu, ali i ne zadržavajući se tek na uobičajenim iskazima pijeteta i dolične pohvale.

Habermas i Derrida

Više od osamdeset godina Hans-Georg Gadamer neposredno je sudjelovao u svim bitnim kretanjima i oblikovanjima filozofije dvadesetog stoljeća. Prve je filozofske korake učinio na putu već polako sustajućeg novokantovstva, potom se zbližio s Husserlovom fenomenologijom, da bi zatim bio neodoljivo privučen magijom radikalne Heideggerove hermeneutike faktičnosti, koja mu je, unatoč svim kasnijim nesuglasjima i mimoilaženjima, ne samo u glavnom djelu Istina i metoda (1960) nego i cijeloga života ostala presudnom filozofskom inspiracijom. Gadamer je unatoč neosporno velikom uspjehu i utjecaju postignutu kako u filozofiji tako u teoriji književnosti, filozofiji umjetnosti, jezika, politike ipak bio prisiljen, u raspravama koje su bitno obilježile cjelokupni filozofski diskurs druge polovice dvadesetog stoljeća, vlastitu poziciju filozofijske hermeneutike braniti od snažnih prigovora i napada što su dolazili ponajviše od zagovornikâ frankfurtske kritike ideologije te predstavnikâ francuskog neostrukturalizma i dekonstruktivizma. Prvi, predvođeni Jürgenom Habermasom, predbacivali su mu tradicionalizam, čak konzervativizam, potaknuti njegovom cjeloživotnom skepsom spram apsolutno postavljene znanstvene metode i načelno bezmjerne planetarne tehnokracije današnjice, kao i njegovim upornim pokušajima da vladavini tehnike ocrta jasne granice pozivom na prastaru humanističku predaju, štoviše na antičku praktičku razboritost. Ujedno su u njegovu naučavanju o pozitivnoj životnoj ulozi predrasuda, kao nataložena iskustva povijesne predaje, u kojoj uvijek već stojimo i iz koje uvijek već živimo, osjećamo i mislimo, nalazili sumnjivo protuprosvjetiteljstvo i prikriveni, premda doduše neosviješteni iracionalizam. I drugi, na čelu s Jacquesom Derridom, prigovarali su mu nedovoljnu radikalnost, nalazeći u njegovoj misli neprevladane ostatke povijesno anakrone zapadnjačke metafizike, očitovane prije svega u nepokolebljivoj uvjerenosti u univerzalnost hermeneutičkog razumijevanja, a s tim povezano i u jedinstvenost uma, koja prethodi svakoj razlici i drugosti te ih u načelu unaprijed premošćuje i zapravo uklanja, ne ostavljajući ni najmanji prostor za oporo i bolno, ali autentično iskustvo rascjepa, razlike, nepostignutog i zauvijek nedostižnog razumijevanja.

Onomu tko je nešto pomnije i temeljitije pratio te važne i nedvojbeno intelektualno uzbudljive rasprave teško je moglo promaknuti da su kritičari, svaki iz svojeg ishodišta i svaki sa svojim razlozima, zapravo ciljali manje na samog Gadamera, a mnogo više na njegova učitelja Heideggera. Habermas, koji je spretno lansirao potom općenito prihvaćenu i omiljenu dosjetku o Gadamerovoj hermeneutici kao »urbaniziranju Heideggerove provincije«, to je u svojem napisu u povodu Gadamerova stotog rođendana posve nedvojbeno potvrdio: »Bio sam uvjeren (a i još sam) da je Gadamer veličanstvene uvide što ih je stekao ’ponovnim zadobivanjem hermeneutičkog temeljnog problema’ i ’analizom svijesti o povijesti utjecaja’ ponovno ugrozio popustljivošću spram bitkovno-povijesne sugestije kasnog Heideggera.« (J. Habermas, Der liberale Geist, u: Begegnungen mit Hans-Georg Gadamer, hrsg. von G. Figal, Stuttgart 2000, 52.)

Čiji je Heidegger?

Premda i sam počesto naglašavajući svoju udaljenost od radikalnih nazora kasnoga Heideggera, osobito od njegove sklonosti da cjelinu zapadnjačke tradicije, a osobito današnjicu, bez ostatka protumači kao rastući nihilizam, Gadamer ipak nije dopustio da samouvjereni protivnik donese konačni sud o kasnim Heideggerovim putovima, a njemu milostivo dodijeli poneku zaslugu, i to samo u onoj mjeri u kojoj te putove sâm nije prihvatio i proslijedio. U razgovoru sa suradnikom dnevnika »Kölner Stadt-Anzeiger« 9/10. veljače 1980. oštro je odsjekao: »Habermas je izvanredan sociolog. Kao filozof on je za mene crveni Guardini, koji svoje pretpostavke nikad sasvim ne dovodi do riječi. Ne shvaćam da Habermas još sve očekuje od ’emancipacije’. Ljudi već odavno ponovno tragaju za obvezatnostima, za rasterećenjima, za novim poretkom. Oni shvaćaju da se samo onaj tko se naučio disciplini može osloboditi od slijepo prihvaćenih autoriteta. Kod mnogih radikala koji se pozivaju na Habermasa vlada duh slijepa sljedbeništva, a ne neprisiljena dijaloga.«

S druge strane Derrida je, s intencijom suprotnoj Habermasovoj, Gadameru žustro osporavao svako pravo da se smatra vjernim Heideggerovim nastavljačem, ukazujući sa stanovitim pravom na to da su najradikalnija učiteljeva stajališta ostala Gadameru jednako tako strana kao i sve odlučujuće misli njegova prethodnika Nietzschea. Pri njihovu dramatičnu i iznimno poučnu sučeljenju u Parizu u travnju 1981. Derrida je ustrajavao na stajalištu da već i sam pojam razgovora u sebi sadrži bitnu metafizičku odluku i volju za moći i osvajanjem, za prisvajanjem i načelnim poništenjem vlastitosti sugovornika. Dok je Gadamer uporno tvrdio da su razgovor i volja za razumijevanjem i sporazumijevanjem iskonska pretpostavka kojom smo svi obvezani, Derrida je stalno ukazivao na u krajnjoj liniji neizrecivo iskustvo loma i prekida, drugosti i diferencije, kako bi time obilježio nepremostive granice razumijevanja i same volje za razumijevanjem. Nije stoga čudno da je Gadamer naposljetku, nakon godinama uzaludno ponavljanih pokušaja da s rodonačelnikom dekonstruktivizma dospije do plodonosna razgovora, u jednoj intimnoj izjavi, u pismu Ernstu Behleru 23. siječnja 1989. Derridinim nastojanjima naprosto zanijekao svaki značaj filozofijskog, dakle pojmovnog mišljenja, te ih prepustio književnosti: »Odavno mi je jasno da Derridina dekonstrukcija u osnovi stvara književnost, koja spada u kategoriju umjetnosti.«

Gadamerova druga mladost

Nedvojbeno je ipak da je Gadamer upravo otklonom od radikalnosti Heideggerova okreta« i njegova pathosa novog početka svojoj misli omogućio punu i obuhvatnu svjetsku recepciju. Na to upozorava i njegov biograf i svakako ponajbolji poznavalac njegova djela: »Dok se Heidegger protiv akutnog zaborava bitka u tehničkom razdoblju htio nadati samo još radikalnom novom početku, pozivao se Gadamer na nikad sasvim zaboravljene humanističke vrijednosti razgovora, praktičnog uma i prosudbene snage. Osobito u inozemstvu, u Sjevernoj Americi i Italiji, bile su te razlike registrirane i ocijenjene bitnim korakom nad i preko Heideggera.« (Jean Grondin, Hans-Georg Gadamer eine Biographie, Tübingen 2000, 334.) Svojom višegodišnjom nastavnom djelatnošću u Americi nakon emeritiranja 1968, u razdoblju koje je sam označio »svojom drugom mladošću«, Gadamer je u znatnoj mjeri pridonio tomu da je tradicionalno gotovo isključiva analitička orijentiranost tamošnje filozofije ponegdje ipak ustupila mjesto naglašenijoj otvorenosti za predaju tzv. kontinentalne filozofije. Utoliko mu je teže bilo razumjeti i objasniti uzrok one u njegovoj domovini i općenito u Europi očigledno napredujuće fascinacije uvezenom analitičkom filozofijom. U razgovoru s Glennom M. Mostom u časopisu »Internationale Zeitschrift für Philosophie« (H. 1/1994) pokušao je ponuditi neku vrstu obrazloženja: »U ovom času u nas u Njemačkoj izgleda tako da mi, što je shvatljivo, sad nakon Drugog svjetskog rata, poslije određenog vremena pokušavamo dalje marširati cestom nacija pobjednica, i stoga se tu tako pomalo bave i analitičkom filozofijom, tamo gdje za nju čuju. To se sad smatra najnovijim, nakon što su upravo u zemljama u kojima su te stvari bile prvi put razvijene, u Velikoj Britaniji i dakako u Americi, u međuvremenu svanuli novi horizonti.«

Mudri i duhoviti govornik

Hans-Georg Gadamer napustio je čudesno mjesto konačne povijesne igre, mjesto koje je sâm jednom bio označio poprištem tragedije i ujedno komedije smrtnoga ljudskog života. Cijeli je njegov život u svojoj biti bio razgovor, štoviše njegovim riječima »beskonačni razgovor«, kako sa samim sobom tako s drugima, ne samo s ljudima nego sa stvarima i bićima uopće. »Bitak koji se može razumjeti je jezik« u toj je jezgrovitoj formuli doista sabrano sve što je svojim mišljenjem htio i što je postigao. Pisao je nerado i s naporom. Tek ga je živi razgovor dovodio do potpunog buđenja i razvijanja svih duhovnih snaga. U pismu Erni Krüger 5. travnja 1955. o tomu je rekao: »Predavanje ili razgovor posve me drukčije dovode do mišljenja i govorenja no tiha i smirena radna soba.« Neutaživa strast razgovaranja koja je poput sudbine vodila njegov život češće mu je no što bi moglo izgledati i što je sâm bio voljan priznati donosila gorko i mučno iskustvo uzaludnosti. Jednom je prijatelju intimno priznao da s Martinom Heideggerom baš nijednom nije poveo istinski razgovor. O tomu kako su vođeni i gdje su završili uporni pokušaji razgovorâ s Habermasom ili Derridom i ovdje smo ponešto rekli.

Gadamera će se pamtiti možda ponajviše po tomu da je rado i često, strastveno i nesebično, mudro i duhovito govorio. Bilo bi dobro da njegovi nasljedovatelji, koji će vjerojatno tek sada bez ustezanja nahrupiti u ugledno, a ispražnjeno carstvo hermeneutike, imaju na umu da razgovor nikada nije samo govor, nego ponajprije sluh i slušanje. Premda je o tomu rijetko govorio, Gadamer je to jamačno znao, barem do neke mjere. U jednom od svojih najkasnijih tekstova s naslovom O slušanju dao je da čujemo prigušenu, gotovo jedva čujnu naznaku: »Postoje mogućnosti da se nešto kaže tiho.« (H.-G. Gadamer, Hermeneutische Entwürfe, Tübingen 2000, 54.)

Damir Barbarić