Zatočenik apstraktne čarolije

Zatočenik apstraktne čarolije

Tihi Šebaljev odlazak posve je u skladu s njegovim načinom življenja i rada, koji je najvećim dijelom (ako ne i u cijelosti) protekao u osamljeništvu, izolaciji, u tišini, moglo bi se reći u svojevrsnu dragovoljnom zatočeništvu u vlastitome stanu-atelijeru

Za smrt Ive Šebalja, jednoga od najvažnijih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća, javnost je doznala 19. veljače tjedan dana nakon što je preminuo i dan pošto je sahranjen (15. veljače). To je učinjeno, dakako, prema izričitoj umjetnikovoj želji, za koju nitko tko ga je poznavao ne može reći da je neočekivana ili neuobičajena. Naprotiv, tihi Šebaljev odlazak posve je u skladu s njegovim načinom življenja i rada, koji je najvećim dijelom (ako ne i u cijelosti) protekao u osamljeništvu, izolaciji, u tišini, moglo bi se reći u svojevrsnu dragovoljnom zatočeništvu u vlastitome stanu-atelijeru, u kojemu je, kako su se kritičari slikovito izražavali, ustrajno gradio svoju umjetničku slobodu.

Način života slikara Šebalja bio je uvjetovan životom koji je morao, stjecajem okolnosti, proživjeti. Šebalj je bio iznimno privržen obitelji, iznimno odgovoran prema obiteljskim obvezama. Godinama je otplaćivao obiteljski dug propalog obiteljskog obrta, na štetu vlastitoga obrazovanja, slikarskoga studija, pa i zdravlja. Rano se morao zaposliti, a kad je ipak krenuo na studij, noću je bio službenik, a danju student Akademije. Razumije se da je krhko mladenaštvo popustilo: razbolio se od sušice i četiri godine odležao u Brestovcu. Kakav je to zastoj bio u životu mlada čovjeka! Svoju ljubav prema izabranici, budućoj supruzi Olgi, mogao je ostvariti u braku tek nakon deset godina čekanja. Napokon, bitno za umjetnika Šebalja, Akademiju je s prekidima završio tek 1942. godine. Nakon toga živio je uobičajeno — postao je profesor na Školi primijenjenih umjetnosti, a potom ubrzo i docent na Akademiji likovnih umjetnosti.

Kasni izlazak iz sjene

Šira je javnost o Šebalju prvi put čula tek 1970. godine, kad je priredio prvu samostalnu izložbu, a tada mu je bilo pedeset i osam godina. Iza sebe već je imao brojne godine slikarskoga rada i čvrsto zaokruženu poetiku, tako da se pred publikom pojavio gotovi slikar, zapravo sjajni slikar! Nakon dobivenih odjeka na svoj rad Šebalj je često činio znatne stanke izmedu svojih javnih nastupa. Danas možemo reći da smo sa Šebaljom dijeli tek polovicu njegova slikarskoga vijeka, tridesetak godina (od ukupno šezdesetak), a da nam je u naslijede ostavio sve što je stvorio — na stotine slika i nebrojeno crteža.

Otkako se pojavio, Šebalj je stalno bio u žarištu pozornosti javnosti. Tražile su ga galerije, publika je prepoznala umjetnika koji, iako gradi na osnovama svjetskoga i domaćega moderniteta, ipak ni za kim ne kaska nego ide svojim smjerom, nadogradujući postojeće vrijednosti. Možda je i to bio jedan od razloga izolacije, jer je u pedesetim godinama, sa socrealizmom, i u šezdesetima s agresivnim avangardistima (i tobožnim avangardistima), zbog svoga autorskog stajališta očito bio nepodoban.

Pojava sjajne monografije o Šebalju 1983, iz pera Veselka Tenžere, otkriva mnoge nepoznanice o umjetniku. Tenžera prvi najpotpunije formulira Šebaljev slučaj. Naime, izoliran u četiri zida, taj urbani slikar, ograničen na svega nekoliko motiva (glava — portret, tijelo — akt, slikar — model — prazno platno i još ponešto), Šebalj gradi svoju poetiku, od motiva, zapravo, oslobodenog slikarstva. Sam će jednom reći da mu motiv i nije tako bitan (otuda ostaje na tih nekoliko vazda istih motiva) i da je motiv tu uglavnom — zbog discipline.

Balansirajući stalno na granici nefigurativnog (nepojmovnog, kako je sam znao reći), on će tu granicu samo ponekad prijeći, ponajviše u posljednjem desetljeću rada, a slike će mu, bez obzira na vrijeme kad su nastale, dijelom biti svojevrstan »amalgam figurativnog i apstraktnog«, kako to navodi Zdenko Rus — drugi važni autor o Šebaljevu opusu.

Senzibilni slikar sadašnjosti

Tenžerina tvrdnja o ich-formi Šebaljeva slikarstva, o najradikalnijem obliku ja-slikarstva, koje u nas nema premca, o slikarstvu koje se uvijek iskazuje u prvom licu jednine, održala se i potvrdila do kraja Šebaljeva života. I drugo je važno zapažanje opstalo — da je Šebalj slikar prezenta, da se posve okrenuo sadašnjici, te da i ne mari za prošlost, za neko povijesno vrijeme, a ni za budućnost (što mnogi drugi čine), nego ostaje u sadašnjosti. Sam se Šebalj posve suglasio s tim tvrnjama. U objavljenom razgovoru rekao mi je: »Mislim da slikarstvo jedino takvo i može biti, jer niti možete afektirano isticati kako ste slikar budućnosti, niti kako ste slikar prošlosti. Vi ste samo slikar današnjice i svojeg vremena, a slika je vaša jeka. Mislim da je život koncentriran na nekoliko motiva, tako točna stvarnost vremena, kao što je ona asirska lavica užasna stvarnost jednog drugog vremena.«

Šebalj se u svojoj postojanosti stalno dograđivao i postupno mijenjao. U varijacijama istih slikarskih problema vidimo mijene: u početku je dominirao crtač, potom su crtač i slikar dugi niz godina išli zajedno. Prvi je bilježio stvarno, a drugi, rekli bismo, duhovno. To jest, nakon reducirana motiva, naznačena u rudimentima, dolazila je bogata oplata, omotač bojom kojom su se popunjavale praznine izmedu crtovlja — u početku u tonskim modalitetima.

Kako je vrijeme odmicalo, a osobito počev od sredine osamdesetih, Šebalj će se posve prepustiti čaroliji boje. On ni sam nije mogao objasniti taj preokret u sebi, ni tu ovisnost o boji, što je priznavao, govoreći: »Boja je za mene velika zagonetka i njome ne mogu tako suvereno vladati da bih pomoću nje nešto svjesno gradio, na primjer, konstruirao sliku. Te snage nemam! Ona je za mene još otvoreno pitanje i još ne znam njezin smisao.«

No, to je izrečeno potkraj osamdesetih godina. Šebalj je slikao još cijelih desetak godina, a i poslije. Nama je ostavio da se suočimo s tom ostavštinom, slojevitom, ali i objašnjivom, kako je ustvrdio njegov kolega Đ uro Seder, u povodu Šebaljeve smrti: »U slikarskom opusu Ive Šebalja prisutan je modernitet ovog stoljeća. Njegove površine zrače energijom čistog slikarskog impulsa, to su ostvarenja čiste ekstaze slikanja.«

Najvažnije je ipak da se slike ovoga majstora duboko doživljavaju, da govore slikarskom sintaksom koja neposredno djeluje na emocije, da stvaraju atmosferu koja nas čini ljudskijima, zadovoljnijima, reklo bi se sretnijima. Šebaljev kist pretvarao je materiju platna u dragocjenost duše.

Elena Cvetkova

Pet posljednjih platna Ive Šebalja

Ovih dana Galerija Zona u suradnji s Nenadom Fabijanićem pripremila je dojmljiv oproštaj od Ive Šebalja, izloživši njegovih pet posljednjih platna iz 2001. godine. Svi imaju naslov Lubanja, što je samo varijanta od omiljenog i često prakticiranog majstorova motiva glave. Šebaljeva tankoćutnost u ovim tamnim, tmurnim platnima nedvojbeno naslućuje skori odlazak. Kao da se izlila sva majstorova tuga u tamnoj magmi, iz koje ipak prosijavaju tu i tamo žuti, oker, zeleni i tamnocrveni namazi. Šebalj nam je ovdje svojim kistom, svima koji smo ga voljeli, rekao: Zbogom!

(e. c.)