Vrenje postojanja

Vrenje postojanja

Recimo odmah: ne zanima nas Edo Murtić kao homo politicus, nego samo i jedino kao homo pictor. Zanimaju nas jedino kvalitativno-stilske oscilacije, gestualno-kolorističko-motivske amplitude i vrijednosna skala njegova opusa, a ne tlaka

Već unaprijed, u ovome trenutku možemo sa sigurnošću intuirati i tvrditi kako će neosporno najvažniji likovni događaj ove sezone ostati velika kritička retrospektiva hrvatskoga modernog slikara Ede Murtića (1921). Ako izuzmemo uvijek latentnu mogućnost da neko veliko ime naše suvremene umjetnosti premine pa to postane vijest negativna medijskog polariteta ili se postavi izložba bitna za drukčije revaloriziranje ili kvalitetnije sondiranje opusa nekog od hrvatskih slikara 20. stoljeća, priznajmo kako smo ovom retrospektivom suočeni (strukovna, kulturna, politička javnost i neutralnije građanstvo) s opusom vrijednim pažnje, priznavanja i, recimo bez patetike, divljenja.

Raspukline u procjenama

U ovom trenutktu, kada je javnost (s kojom se uvijek može tako božanstveno manipulirati) poprilično rascijepljena i poljuljana oko značenja Ede Murtića kao jednog od naših najvećih slikara druge polovice stoljeća, ova je retrospektiva sretno postavljena kao svojevrsna duhovna longeta, u neplaniranoj misiji ispravljanja naše iščašene svijesti o percepciji umjetnika i privatne osobe. Recimo odmah: ne zanima nas Edo Murtić kao homo politicus, nego samo i jedino kao homo pictor. Zanimaju nas jedino kvalitativno-stilske oscilacije, gestualno-kolorističko-motivske amplitude i vrijednosna skala njegova opusa, a ne tlaka. U toj tvrdnji nema strasti, nema pristranosti; slijedimo jedino moralni kodeks struke koji nalaže da trezveno, objektivno i hladno valoriziramo važnost ovog umjetnika u našoj sredini i njegovu ulogu slikarskog, stilskog i čak ideološkog inovatora-prevratnika u burnim i osjetljivim godinama polovice 20. stoljeća. Ako je jasno (a moralo bi postati svakome tko se prošetao izložbom) da je Edo Murtić slikar par excellence te da je zadužio hrvatsko slikarstvo do neslućenih visina u svjetskim razmjerima, tada mu, s obzirom na godine i status, možemo dopustiti (iako se s njima ne moramo slagati) raznorazne ispade, koji, kada se strasti i taština stišaju, mogu s distance djelovati i simpatično. Smijeh, ležernost i oprost mnogo toga rješavaju. A verbalni ispadi Ede Murtića ništa ne govore o njegovu slikarstvu, i ne mogu i ne smiju narušiti njegov slikarski, umjetnički položaj. (Zabrinuli bismo se tek da je kojim slučajem slikar — Murtić ili bilo koji drugi — javno izjavio kako je npr. razdoblje Endehazije njemu neobično milo te srcu priraslo, ili nešto slično, ali ni to struku s dovoljne vremensko-kritičke distance ne bi smjelo pokolebati u pravilnom vrednovanju njegova opusa). Zato zaboravimo sve ono što ne kompromitira umjetnika, i vježbajmo se i sami u tome da ako (bez obzira da li zastupamo sebe kao pojedinca u struci, privatnu osobu ili instituciju) primimo na sebe neki verbalni udarac ostajući na visini, bez silaska u sramotne ponore taštine i samoljublja, kao i da li smo to makar i malim dijelom možda ipak nekako izazvali i zaslužili.

Borba za umjetničku istinu

U tom smislu, tekst Igora Zidića u katalogu izložbe gotovo da je povijesno-paradigmatski. On će ostati trajni model (manifest!) pravedne i objektivne pomirbe i prosudbe bilo čijeg umjetničkog opusa, zalaganja za bekompromisne etička i valorizacijska stajališta naše struke, u vremenima kada argumentum ad hominem ide za rušenjem i potpunim nijekanjem velikog i važnog umjetničkog opusa. Na toj je liniji i uvodni tekst Božidara Gagre, ali smješten isključivo u koordinate povjesničarsko-umjetničke stilske i kvalitativne analize.

Edo Murtić stasao je 1935. u slikarskom ozračju zagrebačke Obrtne škole s profesorima Edom Kovačevićem, Ernestom Tomaševićem, Kamilom Tompom, članovima grupe Zemlja, upijajući već kao mladić progresivne socijalne, kritičke i političke ideje zagrebačke i hrvatske umjetničke ljevice. Na Likovnoj akademiji 1939. dolazi u klasu Ljube Babića i Krste Hegedušića, gdje će ga Babić uputiti prema modernom slikarskom senzibilitetu Petra Dobrovića i snažnog kolorizma. U NOB-u Murtić 1944. sa Zlatkom Pricom ilustrira Kovačićevu Jamu, razvija brzo skicozno hvatanje radnje i motiva, reducira deskripciju, pojačava ekspresiju. Već u svojim ranim (figurativnim) uljenim radovima i crtežima tušem (1939-1942) Murtić otkriva potencijal rasnog slikara, koji će u svega desetak godina (do 1949) apsorbirati i transformirati s osobnim pečatom cjelokupnu povijest modernoga hrvatskog slikarstva, od Vidovića (Dubrovnik, Sv. Vlaho, 1949), Kraljevića (aktovi, portreti), Babića, Tartaglie, do osjetno izražena francuskog postimpresionističkog senzibiliteta (kuće, pejsaž malih mjesta) te čak (polovicom pedesetih) kratke i intenzivne paralele sa Seisselovim ciklusom podmorskih pejsaža (Rast u ormaru, 1956). Murtić je bio predodređen da postane izniman, prevratnički slikar, čiji je temperament i silovitost, kao i brzina métierskog i stilsko-izričajna sazrijevanja to neupitno predvidjela, »sa širom morfologijom koja bi mogla ići od Rubensa, L. Giordana, Tintoretta i Goye do Légera i meksičkih muralista« (T. Maroević).

Prijelomnica je u njegovu opusu ciklus iz Amerike (New York, Manhattan, Highway, 1952), gdje Murtić u svježim iskustvima američkog akcijskog i gestualnog slikarstva pronalazi i učvršćuje njemu blizak slikarski temperament. U osjetljivim vremenima soc-realizma Murtić se u Hrvatsku vraća sa suvremenom američkom apstraktnom slikarskom scenom, da bi nedugo zatim nastavio slikati paralelno s europskim tendencijama lirske apstrakcije, art bruta, tašizma, enformelne palete (tamna faza, 1959-1962; ugrebavanje poteza u pastozne nanose boje oko 1964; čak generacijska bliskost sa Šimom Perićem i Ferdinandom Kulmerom). U sedamdesetima Murtić uvodi jarku, gotovo fluorescentnu paletu, potez se usitnjava, ali se u drugom pravcu, paralelno, boje sažimlju prema crno-bijelom akcentu, primarnim bojama te smeđoj, s naglašenim drippingom. Murtića u tom desetljeću otkrivamo kao velikog majstora opipavanja i pronalaženja energetskih silnica i tokova na slici, mnogo prije no što su ti pojmovi postali opća mjesta likovnoga vokabulara u širim razmjerima.

Energija koja ne jenjava!

Na razmeđi sedamdesetih i osamdesetih slikar preferira srednje formate, ali paralelno pratimo težnju izraženoj apstraktnoj gestualnosti i drippingu, određivanju slike u tek nekoliko poteza primarnih boja i nevjerojatni revival figurativnoga tretmana motiva iz prirode, morskih pejsaža (Iznad Vignja, Bijeli škoj, 1980), bilja, drveća, kućica, mora, lišća, zemlje, kamenih zidića... U prvoj polovici osamdesetih (sve do prve polovice devedesetih) Murtićevo je slikarstvo u ciklusu dalmatinskih pejsaža i ciklusu Stijena (1985-1986) toliko nabijeno pozitivnom, svijetlom, ditirampskom, gotovo arhetipskom energijom Mediterana, senzualnošću, zanosom i raskošnom paletom boja (Agresivni krajolik, Zubati krajolik, Vrući dan), da osjećamo kako nas svako pojedino platno magnetski uvlači u svoj svijet i atmosferu. Uostalom, taj je specifikum Murtićeva slikarstva posebno zamjetan i kristaliziran negdje oko polovice šezdesetih: veći i veliki apstraktni ili polufigurativni formati otvaraju se prema promatraču bez distance te bivamo izravno, svim osjetilima, gotovo do fizičke protežnosti, uronjeni u slike. Prijelaz u devedesete obilježit će ciklus iz Vrsara Montraker s motivom napuštena antičkog kamenoloma, ciklus sliko-crteža Dubrovnik u plamenu (1991-1993), vrsarski pejsaži (Istra) u devedesetima... Gotovo je nemoguće nabrojati cjelokupnu Murtićevu slikarsku aktivnost kroz šest desetljeća (zalaganje za tzv. socijalni estetizam), javne i sakralne zadatke, grafike, scenografske radove, plakate, opremu knjiga, murale, mozaike, keramiku... Upravo u najnovijim radovima (2001) intrigiraju ga keramoslike velikih dimenzija, emajlirane ploče spojene zajedno u zanimljive kolorističke cjeline (Gliptoteka). I kao da tek sada pokazuje s čim se sve još može uhvatiti ukoštac, Murtić radi kompozicijski dinamične formate iznimno velikih dimenzija (2000-2001, akril; Gliptoteka), u kojima ispisuje svjedočanstvo svoje nepresušne vitalne energije, intenzivirajući možda nesvjesno trag, svjedočanstvo o svom umjetničkom postojanju, kao glas slikara u općoj kakofoniji neprimjerena neodobravanja. Jer, netko o svojoj prisustnosti svjedoči uporno i tiho (Šebalj, Željko Hegedušić), a netko glasnije i vidljivije (Murtić), i to nije nedostatak koji bismo trebali zamjeriti. Treba uvažavati i cijeniti razlike u stajalištima, temperamentima i senzibilitetima, i u tom smislu — što bismo mi kao sredina da nema Murtića? Bilo bi nam previše tiho i dosadno. Jer, Murtić je u našoj sredini (i u narodu) postao metonimijski pojam za modernog, apstraktnog i (recimo to: genijalnog) slikara, kao pandan (u svjetskim razmjerima) pitalici »Misliš da si ti Picasso?« ili »Pazi ti Picassa!« (»Kaj si on misli da je Murtić?«), kao duhovita i sarkastična fraza koja je već davno ušla u svakodnevni govor. I to je najveći dokaz o stvarnoj umjetničkoj veličini i značenju Ede Murtića u hrvatskom slikarstvu, što nije stečeno kvantitetom opusa, nego kvalitetom: možda je narod likovno neobrazovan, ali nije likovno neintuitivan. Murtić je pedesetih godina u Hrvatsku putem slikarstva doveo svijet, i njegova djela nalaze se u najvećim europskim i američkim privatnim zbirkama, zakladama, muzejima i galerijama, navode se u najvažnijim pregledima i sintezama modernog i suvremenog slikarstva (kada se govori o oslobađanju umjetnosti Istočne Europe od soc-realizma). Zato bezrezervno podupiremo Igora Zidića kada ističe kako »braniti Edu Murtića od brojnih optužnica i njihova neprestanog širenja, znači zastupati interese hrvatskog slikarstva, čuvati vrijednosti koje se smanjuju, ne falsificirati povijest, i ne dopuštati da se, iz aspekta Moderne galerije, time umanjuje nacionalno kulturno dobro«.

Zaista, u kontekstu Ede Murtića zanima nas samo i jedino umjetnička istina.

Iva Körbler