Vještina literarnoga kista

Vještina literarnoga kista

Knjiga intrigantnom istraživačkom komponentom, gdje se spominju i citiraju pojedinci koji su zadužili čovječanstvo, omogućava čitanje u jednom dahu. Jasno, ukoliko ste upoznati s građom o kojoj Dimitrije raspravlja, tim lakše. On piše o slikarstvu kao kunsthistoričar, osjeća slikarstvo kao umjetnik, a sve to pakira kao vrstan esejist

Matica je hrvatska u svojoj knjižnici Saeculum objavila knjigu našeg proslavljenog slikara Dimitrija Popovića naslovljenu Smrt u slikarstvu. Druga je to njegova knjiga u Matičinu izdanju nakon Veronikina rupca iz 1996. Rijetki su slučajevi da sami umjetnici uzimaju pero u ruke, ali iz literarnih pobuda. Dimitrije se Popović hrabro upušta u esejistički diskurs o fenomenu smrti, njezinu iskazu u slikarstvu tijekom povijesti, ali kroz osobnu i intimističku prizmu.

O smrti u dječačkom dobu

Zaista, tema smrti u umjetnosti stara je koliko i sama umjetnost. Smrt je dio raznorodnih životnih iskustava koja se pretaču u umjetnička djela, bilo da su vezana uz religiju, svakodnevni život ili mitove i legende... Dimitrije u ovoj knjizi promišlja tematiku smrti u najopćenitijem smislu, bez zamagljivanja i pretvaranja. Ona jest to što jest, s njom sve završava i počinje, sastavni je dio ciklusa, činjenica s kojom se svakodnevno susrećemo. Počevši misliti o smrti još u dječačkom dobu, listajući anatomske atlase i makete u kojima se ljudsko tijelo raslojava na pojedine biomorfološke cjeline, od kože do kostura, Dimitrije će po sličnim uzusima i dan danas biti prepoznatljiv.

Cijelom se knjigom zapravo protežu pitanja umjetničke svjesnosti o vlastitom nestanku, religijskim poimanjima smrtnosti i teškoćama u odnosu racionalizma spram smrti. Poimanje smrti i njezino prikazivanje u umjetničkom djelu sastavni je dio problema jer su, barem u umjetničkoj okolini, osobito česta obraćanja tematici smrti, mraku, tuzi i tragediji. Eshatološki koncepti, ono spasiteljsko što izlazi iz pojedinih primjera, mogu biti pokušaj da se dođe do odgovora na slična pitanja. Nadvladavanje smrti također.

Likovno, glazbeno, književno, filozofsko

Dimitrije Popović na velikom broju primjera, od Grünewaldova Isenheimskog oltara, Brueghelova Trijumfa smrti, Dürerova Četiri jahača apokalipse pa sve do Nitscheovih orgijastičko-mističnih akcija, Hirstovih raspolućenih domaćih životinja i parafraze Goyine grafike braće Chapman iscrpno propituje smrt, njezinu samobitnost te kako je ona u pojedinim primjerima prisutna, tretirana i valorizirana. Štoviše, Dimitrije vrlo vješto ulazi u raspravu o slikarstvu pojedinoga primjera, pojedinih autorovih biografskih crtica, pojedine epohe... Knjiga stoga, i u ovom kontekstu, dobiva na svojoj edukativnoj liniji. Kompilacija umjetničkih djela čija je bitna odrednica smrt u svim svojim modalitetima, realističkim prikazima samog čina smrti i usmrćivanja, naturalističkim prikazima raspadnutih tijela, simboličnih prikaza ili prikaza kojima je smrt samo u prividu, dio daljeg konteksta. On nadalje, sasvim uvjerljivo, dovodi u vezu likovna ostvarenja s onima glazbenim, književnim i filozofskim; Mozartom, Dostojevskim i Kierkegaardom, vodeći se isključivo vlastitim asocijacijama.

Rembrandtovi Satovi anatomije, Mantegnin i Holbeinov Mrtvi Krist, Caravaggiovi Davidi s Golijatovom glavom, Picassova Guernica i Warholova Električna stolica, samo su malen dio obrađenih djela u ovoj knjizi, u kojoj se Dimitrije često koristi metodama komparacije i naracije iz kojih izvlači maksimum. Korištenje različitog vokabulara, Kunst, Medizin, usw. Wörter, koji će toliko izvirati iz Dimitrijevih grafika i crteža, samo pokazuje s koliko pozornosti Dimitrije pristupa tuđim, a dakako i svojim djelima. Pogledamo li njegove radove, sve će nam biti jasno. Stoga su oni i nadaleko prepoznatljivi.

Nemogućnost konačnog razjašnjenja

Isto tako, Dimitrije tematiku smrti promatra kroz različite religijske i ine teme, kao što su mrtvi Krist, Abrahamova žrtva ili Davidova pobjeda nad Golijatom. On se bavi i El Grecovim Sprovodom grofa Orgaza i Courbetovim Pogrebom u Ornansu, Davidovim Mrtvim Maratom, Leonardovim anatomskim studijama, Goyinim Saturnom te Poussinovim Pejsažem s pogrebom Fokiona... Sveprisutni smrtni suputnici, rat, ubojstvo, samoubojstvo i bolest, nisu zaobiđeni ni u ovoj knjizi. Alegorije, simbolični prikazi, primarni i sekundarni oblici prikazbe smrti te konkretni i nepobitni umjetnički iskaz skončana ljudskog ili životinjskog života, kroz autorov umjetnički senzibilitet naglašavaju ljudsku potrebu da se o smrti raspravlja, ali i nemogućnost da se taj fenomen dokraja razjasni.

Knjiga Smrt u slikarstvu obiluje slikovnim ilustracijama u boji, a poseban dodatak knjizi čini biografski strukturiran dio o svakom predstavljenom umjetniku, od Francisa Bacona do Andyja Warhola, zaslugom Vanje Babića, dok sam Dimitrije Popović pokazuje vrlo veliku dozu otvorenosti, načitanosti, sjajnog promatračkog oka i štofa za dalje. Knjiga intrigantnom istraživačkom komponentom, gdje se spominju i citiraju pojedinci koji su zadužili čovječanstvo, omogućava čitanje u jednom dahu. Jasno, ukoliko ste upoznati s građom o kojoj Dimitrije raspravlja, tim lakše. On piše o slikarstvu kao kunshistoričar, osjeća slikarstvo kao umjetnik, a sve to pakira kao vrstan esejist. Citiram: »Smrt se, dakle, očituje u slikarstvu kao i u životu: odbojna i mračna, junačka i zločinačka, uzvišena i banalna, bizarna i spektakularna, zavodljiva i misteriozna, jednom riječju neobuhvatna i nesvodljiva u svojim manifestacijama i pojavnostima.« Lepeza pojavnosti smrti u umjetnosti ovom je knjigom samo načeta, a to je dokaz koliko je ona široka. Dimitrije vizualizaciju smrti secira poput Rembrandtova dr. Tupla u Satu anatomije.

Marko Kružić