Verita della Boka

Perast, pospani gradić u kojem nismo mogli popiti ni kavu. Sve zatvoreno. Tko nam je kriv? Zašto ne dođemo ljeti kao sav normalni svijet? To je vrijeme predviđeno za »život« (ako se želite patiti po vrućini, u hrpi ljudi i vozila, i za to još debelo platiti). Ovako, sjedni na klupu, gledaj u ljepotu pred sobom i uživaj u suncu!

Koliko god puta bila u Rimu, nikad nisam doživjela takav praznik da jurim na vespi držeći se za »kita« kakav nam je nekad bio Gregory Peck. A ipak glavna glumica, krhka, ljupka i elegantna Audrey Hepburn i ja imamo nešto zajedničko: i ona (za potrebe snimanja filma Praznik u Rimu) i ja (za potrebe obiteljskoga fotoalbuma) gurale smo ruku (s više ili manje hinjenoga »zorta«) u znamenitu, turistički nezaobilaznu rimsku rupu — Bocca della Veritŕ — na vanjskom zidu crkve S. Maria in Cosmedin. Moraš govoriti istinu, samo istinu i ništa drugo nego istinu, pa se ne boj za svoju šapu — izvući ćeš je neozlijeđenu iz kamenoga ždrijela. No svatko ima svoje male utaje, pa trta, prpa, frka čine svoje — ruke se nekako bojažljivo trpaju u zastrašujuća usta. Biti ondje s malom djecom pravi je dar s neba; njihove oči gledaju u nevjerici što će se dogoditi s ručicama od kojih zaista nema nevinijih na svijetu. No tu su mama i tata, oni ih potiču da iskušaju »istinoljubivost« toga bezdana, a u toj su dobi roditelji djeci još osobe od neograničena povjerenja. Ruka unutra, ruka van — i provala veselja što se zapravo ništa nije dogodilo. A time of innocence.

Sunčana rupa

Ove zime, bolje: jedne sunčane rupe u ovoj zimi, gurnula sam ne samo ruku nego cijelu sebe u jedna mnogo veća usta — u Boku kotorsku. Nakon trideset i dvije godine.

Prohladno, još nerazvijeno jutro. Naš auto klizi rubom Konavoskog polja pod maglom. Okolni visovi (i dan ranije osvojena Sniježnica, najviši vrh nekadašnje Dubrovačke Republike) vire iz magle. Prizor pomalo felinijevski, nestvaran. Ali divan. Blaga kafkijanska strepnja pred granicom (atavizam iz socijalizma, neprevladan i neprevladiv). Glatki prolaz (pobjednički osjećaj bez pokrića, trebao bi biti sam po sebi razumljiv). Isti krajolik. Čempresi, palme, limuni, naranče, mimoze. Isto podneblje, sada mirno. Kroz Herceg Novi — to gnijezdo iz kojega je 1866. ponikao sv. Leopold Mandić — samo prolazimo. Kažu nam da je danas to jedno od još uvijek jakih uporišta zagovornika politike Slobodana Miloševića (a vjerojatno i zdušnih provoditelja te politike na terenu — tuđem, dakako). Bolje je to ne provjeravati na vlastitom vozilu hrvatskih oznaka. Na jednom zavoju proširenje ceste i parkiralište. Pogled puca na dva otočića, dva dragulja u zaljevu — Gospu od Škrpjela i Sv. Jurja (koji se tako zove još samo na starim hrvatskim zemljovidima, inače je Đ orđe, i to ne od jučer). Nažalost, preko hrpe smeća. (Nažalost, i mi u Hrvatskoj još imamo više smeća nego cvijeća.) Gospa od Škrpjela (hridi) barokna je zavjetna crkva iz 1630. Oko prirodne hridi pomorci su stvorili umjetni otočić i na njemu podigli crkvu. Unutrašnjost je oslikao domaći sin, Tripo Kokolja. Znajući dobro kakvo im je susjedstvo, uz crkvu je podgnut zvonik-kula s puškarnicama. Prije 32 godine imala sam sreću da me na otočić prevezao i bio mi vodič sam Gracija Brajković, povjesničar i generalni vikar Kotorske biskupije. Dok sam u Perastu gledala koga ću barkostopirati (kovanica iz vlastite kovnice), taj neupadljivi čovjek upravo je povlačio pentu.

Nema kave u Perastu

Perast, pospani gradić u kojem nismo mogli popiti ni kavu. Sve zatvoreno. Tko nam je kriv? Zašto ne dođemo ljeti kao sav normalni svijet? To je vrijeme predviđeno za »život« (ako se želite patiti po vrućini, u hrpi ljudi i vozila, i za to još debelo platiti). Ovako, sjedni na klupu, gledaj u ljepotu pred sobom i uživaj u suncu! Ako je sreće, naletjet ćete na odškrinuta vrata crkve (danas na glavnoj nedjeljnoj misi jedva dvadesetak ljudi); a nekoć su htjeli ovdje graditi još dvostruko velebniju crkvu, kako nam strpljivo objašnjava umirovljeni profesor Pomorske škole u Splitu. Za koga? Tu i nekadašnja crkvica (sveci su još na njoj) služi kao skladište građevinskog materijala! Ugodno nam je bilo vidjeti spomen-ploču koja obilježava dolazak bana Petra Zrinskog u Perast 1654, kada su Peraštani uspjeli otjerati Turke. Valjda je još jedina zadaća nekadašnje palače (danas samo goli, trošni zidovi) da drži i zadrži tu ploču u još jednom gnijezdu bez sokola iz kojega su poletjeli kapetan Marko Martinović, čak i jedan ruski admiral, Matija Zmajević, te biskup Andrija Zmajević. I jedan od tolikih tragičara hrvatskoga pjesništva, Viktor Vida (»Peraste, moja bijela tvrđo!«), skončao svojom voljom u antipodnom Buenos Airesu 1960. Da nije ostavio ništa drugo doli stihove: »I ne znam zašto, dok je sniježilo / na sjećanje i stvari / mislio sam na Osijek, koji ne poznam / i zemljanu peć. To je ona stara Hrvatska / sa snijegom na krovu.« (Bilješka za životopis), bio bi mi drag.

Četničke svinjarije

Dobrota je mjesto plemenita imena, ali nije mogla potaknuti plemenitost u onima koji je nemaju pa napisaše grafit po svojoj mjeri i ukusu na zidu crkve (»naše«, jasno) četnici za kralja i otadžbinu. Nevješto nacrtana tri uzdignuta prsta trebaju simbolizirati pobjedu srpstva, no doimaju se više poput prostačkih crteža pubertetlija po školskim zahodima. S polusrušenog zvonika (od potresa) pada kamenje. Nitko ga ne želi popraviti — ni Crkva, ni država. Stoji tako kao da je samac usred svemira. Kotor je blistao u podnevnom suncu, živ, pun učenika raznih dobi i odraslih koji se nikamo ne žure, uvijek spremni na ljudikanje. Katedrala sv. Tripuna pomno je obnovljena (reportaža viđena na HRT-u, uz sugestivna objašnjenja don Branka Sbutege, zapravo nas je i zainteresirala da se otisnemo put Boke). Dobar osjećaj nakon stručno obavljena posla. Sveta Ozana Kotorka mirno sniva u svojoj crkvi, uz šum čiste i bujne rječice Škurde. No hodajući kotorskim ulicama, prisutniji mi se učinio davni Kotor mojega »malog maturalca« 1959. godine. Uopće se, recimo, nisam sjećala zidina oko grada visoko u planinu ni drugih kulturno-povijesnih znamenitosti, koje su nam naši savjesni profesori detaljno pokazivali. A sjetila sam se običnoga kupanja uz tvornicu sapuna (koja li ju je pamet smjestila na samu obalu?) i niza bezazlenih đačkih nepodopština. Davna sjećanja potaknula su me da se raznježenim tekstom javim razglednicom ljudima kojima ne pišem već više od četrdeset godina.

Putokaz za Škaljare (tu si se, dakle, rodio, Ivane Brkanoviću!). Ulazak u Muo da i ne znaš da si u Mulu. Nema ploče, ali je zanimljiva deklinacija. I nizak zvonik »na preslicu«, odvojen od crkve. U ušima još uvijek krepki glas profesora geografije, Josipa Riđanovića, ovdje rođenoga. U Prčnju (Crnogorci bi rekli Prčanju, ali i oni pišu u Prčnju) najviše skamenjenih Hrvata. Pretvorili su se u poprsja i poput komornika dočekuju hodočasnike i putnike namjernike uz široko stubište do čistine pred crkvom. U njihovu je društvu i ovdje sveprisutni P. P. Njegoš, dobar pjesnik, ali ne paše među hrvatske velikane pred prčanjskom crkvom. No nije on za to kriv. Smjestile su ga ovamo političke strukture. Kao što nije kriv ni Ivo Visin što su mu na rodnu kuću napisali da se u njoj rodio »prvi Jugosloven koji je od 1852. do 1859. oplovio svijet.« Tko da se obazire na to da u ono vrijeme Jugoslavija još nije bila ni u povojima! Moćnici lokalnih uprava (i samouprava) rijetko se odlikuju pameću, još manje znanjem. Ali zato strahom da se ne zamjere još gorim — a višim — političkim moćnicima. Pa tko bi se onda usudio napisati jedini točan podatak uz Ivu Visina — Hrvat — kad (im) to ime tako teško ide i preko usana i preko pera?

U smiraj dana trajektić Lepetani — Kamenari zatvara mali bokokotorski krug. Još jedan pogled prema Perastu i otočićima, koji sada pokazuju svoju drugu stranu. No ljupki su s koje god ih strane čovjek gleda. Još malo i Boka će se za nama zatvoriti. (Na koliko opet godina?) Verita della Boka jest da su u njoj Hrvati danas »jedna slamka među vihorove«. Šlagvort za parafrazu na rastanku dao mi je moj dragi Galović: Zbogom, zemljo draga! Gubiš se ko lijepa, izginula sjena, koju ipak jednom još ugledah ja.

Nives Opačić