Usponi i padovi

Usponi i padovi

Genijalni um (Beautiful Mind), James Horner

Genijalni um film je snimljen prema istinitom događaju u kojemu ime Russella Crowea (s pravom) plijeni pozornost više nego imena ostalih pripadnika filmske ekipe. No, nas je zanimalo ime skladatelja — a to je vrlo uobičajeno ime u svijetu filmske glazbe: James Horner.

Horner je partituru filma Genijalni um izgradio na temelju dva osnovna glazbena izričaja, koji funkcioniraju gotovo poput tema. Prvi počinje već s najavom filmskoga studija — zanimljivo, glazba je smirena, repeticijom zaokružena u nešto poput petlje, a unutar nje prebacivanje ženskog glasa preko glasovirske dionice s dominantnom gudačkom pratnjom najavljuje neku unutrašnju živost. Tako postavljena, pomalo podsjeća na minimalističko kruženje u djelima Philipa Glassa, Michaela Nymana ili, još bliže, Thomasa Newmana. No ipak nije to toliko svježa glazba poput Newmanove...

Ovaj glazbeni broj odlično opisuje matematičke probleme Johna Nasha, napose kada ih Nash zapisuje među ukrasnim kvadratićima prozorskog stakla Sveučilišta u Princetonu. Taj mali glazbeni pokret kao da odražava usredotočeno kretanje moždanih stanica slavnog matematičara. Upletanje ženskog glasa moguće je doživjeti i kao najavu njegove genijalnosti. A opet, sve skupa moglo bi se doživjeti i kao anticipacija duševne bolesti, kojoj se Nash odlučio suprotstaviti isključivo snagom volje.

Odvijanjem filma karakterističnoga tematskog odlomka nestaje, a zamjenjuju ga neutralni orkestralni (ponajviše ipak gudački) blokovi koji putem jednostavnih harmonija ocrtavaju ugođaj pojedinih filmskih scena. Ovi glazbeni brojevi ne govore mnogo gledatelju i potpuno zbunjuju analitičara u publici, jer je kreativnost skladatelja naglo pala na razinu najjednostavnije harmonijske zadaće. Srećom da ovu glazbu nitko neće slušati na koncertnom podiju — vjerojatno bi koncertni slušatelji umrli od dosade... No dobro, brojevi funkcioniraju u filmu u svom atmosferičnom stanju i ne miješaju se u osobnu dramu Johna Nasha i njegove obitelji.

Asocijacije na Newmana

Prema kraju filma skladatelj ne odustaje od harmonijskih blokova, ali u njima sve jasnije počinjemo nazirati temu (jednostavnim izdvajanjem gornjeg, najvišeg glasa). Postupak je nadasve jednostavan, ali kada se natuknuta tema (za koju do kraja nismo sigurni je li stvarno tema ili nije) s početkom završne špice elegantno pretvara u pjesmu All Love Can Be, prestajemo biti razočarani Hornerovom prejednostavnom neutralnošću. Taj prijelaz bio je predobro izveden!

Ipak, glazba je sve samo ne tipično hornerovska! Dobro, znamo da James Horner voli posuđivati od drugih skladatelja, što objašnjava početne asocijacije na Thomasa Newmana. Međutim, upravo se taj pokušaj slušno činio najinventivnijim dijelom filma, jer pad inventivnosti u drugoj polovici partiture kazuje kako se skladatelj umorio ili kako je jednostavno dobio uputu da ostane po strani. No pjesma All Love Can Be koju izvodi Charlotte Church na završnoj špici vratila je veličinu imenu Jamesa Hornera, premda, s obzirom na sve što smo čuli, pomalo sumnjamo u genijalnost njegova uma... Horner je skladanju filma Genijalni um pristupio nimalo genijalno — prosječno i pomalo netipično za svoju epsku reputaciju, ali tipično za svoju reputaciju razvikana skladatelja glazbe neujednačene kvalitete. Za Genijalni um stvorio je, eto, lirsko ostvarenje čije ga zanimljive (zanimljive, unatoč asocijacijama na drugog skladatelja) početne ideje nisu uspjele navesti da zadrži uvodnu živost. Nažalost. A da mu lirske pjesme idu od ruke — to znamo još od doba Titanica...

Irena Paulus