Uspjeh Ivice Šarića

Uspjeh Ivice Šarića

Posvemašnji nedostatak samokritičnosti u onih čiji je rad izložen sudu javnosti pa prema tome podložan njezinu vrednovanju i svako doživljavanje kritike osobno zaista dokazuje kako »sami sebe u svakoj prilici činimo malom i zatrovanom sredinom«

Zastor se spustio nad svečanom premijerom, koja je bila zamišljena kao prvorazredni društveni događaj — što je i bila, koji će pružiti maksimalni umjetnički užitak — što nije pružio. Hladne glave, bez pozivanja na onog davnog Borisa, imajući pred sobom samo ono što nam u ovom danom trenutku zagrebačka Opera pruža, prisustvovali smo drugoj reprizi. Dojmovi su ogoljeli kao što je gola bila scena, s nekim svijetlim trenucima, koji su uglavnom povezani uz neke nove interprete. Poglavito uz tumača naslovnoga lika Ivicu Šarića. Šarić se i ovoga puta, na prvom nastupu u vrlo zahtjevnoj ulozi, dokazao kao umjetnik od formata. Očito je bilo da je proniknuo u sva kompleksna Borisova psihološka stanja i da ih je zahvaljujući iskonskom muzikalitetu uspio interpretirati i glasom i scenskom igrom. On nema gromoglasni organ Paate Burchuladzea, ali njegov je glas sadržajan i fleksibilan, s mnogo više nijansi nego glas njegova slavnog premijernog kolege koji je za sobom imao sto pedeset nastupa u toj ulozi. Šarić je dao Borisa u razvoju od carskog nastupa u prizoru krunidbe preko očinski topla dijaloga s kćeri i sinom do rastrganosti dvojbama i halucinacijama, što će ga dovesti do slomljena vladara koji želi zadržati privid vlasti u prizoru smrti. Bio je pjevački i scenski uvjerljiv! Tko zna iz kojih razloga, nije mu dana premijera, iako je do sada bezbroj puta pokazao da se u njega može imati povjerenja. (Sjetimo se samo njegova sjajnog nastupa kao kneza Gremina na premijeri Evgenija Onjegina!)

Njegova operna djeca Tamara Felbinger i Zorica Antonić bila su vrlo dobra. Zorica Antonić bila je sjajan, uvjerljiv dječački Fjodor. I njihova Dadilja Branka Sekulić pokazala je ljepotu glasa i primjerenost nastupa. Ivica Trubić dao je lijep i zaokružen portret ljetopisca Pimena. Nikša Radovanović korektno je otpjevao eksponiranu vokalnu dionicu Dimitrija i pokazao pomak u scenskom nastupu. Davor Radić s dosta je pjevačke i scenske uvjerljivosti donio jezuita Rangonija. Neven Mrzlečki nije format za Šujskog, ali Šujski je u ovoj postavi Borisa ostao u pozadini, neprimjereno gologlav, izvanjski odveć smion pred Borisom (prolazi ispred njega), a premalo podlo jak da ga psihološki uništi. Teško je biti Marina nakon Ruže Pospiš-Baldani zbog uznositosti njezina nastupa, raskošne ljepote njezina glasa i suverenoga pjevačkog vladanja ulogom. To je iskusila i Cecilija Car. Ostali premijerni solisti bili su i bolji nego na svojim ionako dobrim premijernim nastupima. Dječji zbor pod vodstvom Jasenke Ostojić Radiković solidno je ispunio svoju ulogu. Orkestar je bio nešto plastičniji nego na premijeri, zbor je djelovao pomalo umorno. Dirigent Vladimir Kranjčević dirigirao je u manjem grču, ali cjelokupni glazbeni protok nije osobito nadahnut. Žao mi je da nisam bila na prvoj reprizi i čula mladoga dvadeset četverogodišnjeg Lucijana Batinića kao Pimena, jer glazbeni Zagreb bruji očaranošću ljepotom njegova glasa, kao što je i pun priznanja za vrlo uspjelu kreaciju Sotira Spasevskog kao Rangonija.

Nedokučive lokacije

Na reprizi se pozornost mogla više usredotočiti na scensku komponentu izvedbe (redatelj Georgij Paro, scena Dinka Jeričević, kostimi Barbara Bourek). Boris Godunov može se uistinu iščitavati tradicionalno i moderno, može se posve osuvremeniti ili držati se strogo povijesti. Dati spoj modernog i tradicionalnog, što se najčešće čini, ne znači i ne poštivati neke povijesne datosti. Nitko danas ne očekuje vidjeti na sceni Kremlj ili crkvu Vasilija Blaženoga u svom njihovu sjaju, ali ipak bi nešto moralo sugerirati taj prostor, kao što bogata tapiserija u Marininoj sobi sugerira boravište velikašice. Uz najbolju volju gledatelj ne može dokučiti, ako to već ne zna otprije ili ne pročita u programskoj knjižici, gdje se odigrava radnja prve, druge, pete, osme (pogotovo te) i devete slike. Prihvatimo da je pojava dječaka Dimitrija i gotovo stalno baratanje okrvavljenom plahtom redateljska misao vodilja, ali kako prihvatiti da Boris svoj monolog izriče pred sinom, kako prihvatiti da bi jedan ruski car o svojoj tjeskobi govorio pred šesnaestogodišnjim dječakom? Teško je povjerovati da bi carski plašt, kruna, žezlo i kugla ležali na podu, pa makar i na nešto povišenu praktikablu. Teško je vjerovati da bi ruski puk u to doba imao rupčiće, a kamoli njima mahao novome caru. Prihvatimo da krčma ima i drugi izlaz jer inače bi Dimitrij (u tom lijepom kostimu lako prepoznatljiv) bježao kroz zid, ali kako prihvatiti način na koji Marina, gorda poljska vojvotkinja sigurna u moć svoje ljepote, osvaja Samozvanca? Ili da poljske plemkinje nakon otplesana otmjenog dvorskog plesa poloneze sjedaju na pod? Kako prihvatiti da se boljari u Dumi sastaju iza carskog prijestolja? I kome Boris na samome kraju pokazujući na sina kaže: to je car vaš, kad nema nikoga.

Neispunjena očekivanja

I, naposljetku, a to je glavna zamjerka, kako se složiti s izostankom odveć važna prizora u cjelokupnom sagledavanju muzičke drame Musorgskog, slike pobune u Kromima? Boris Godunov bez prizora u Kromima osakaćen je u samom korijenu shvaćanja Musorgskog kako je narod uz Borisa drugi glavni lik opere. Prizor pred crkvom Vasilija Blaženog može se i ne mora uključiti u izvedbu, kao što se može odabrati izvorna orkestracija Musorgskog (bolje) ili verzija Rimski-Korsakova, ali ne mogu se sjetiti da postoji snimka bez prizora u Kromima (on se može izvoditi nakon Borisove smrti — uobičajeno, ili prije nje).

Pjevački uglavnom solidno podijeljen, bez dovoljno glazbeno-dramatske napetosti, s redateljskom koncepcijom s kojom se može oštro raspravljati, scenografski posve neatraktivan, novi zagrebački Boris nije ispunio očekivanja (koliko god ga hvalio slavni gost). Ali zašto to ne moći priznati? Posvemašnji nedostatak samokritičnosti u onih čiji je rad izložen sudu javnosti pa prema tome podložan njezinu vrednovanju i svako doživljavanje kritike osobno zaista dokazuje kako »sami sebe u svakoj prilici činimo malom i zatrovanom sredinom«.

Marija Barbieri