Tolstoj umire

Tolstoj umire

Nisam puno dvoumio, kad sam u »Pčeli« pročitao vijest da je Lav Nikolajevič Tolstoj otišao umrijeti u stočnom vagonu. Spremio sam zavežljaj hrane i požurio tamo.

Oko vagona je bilo okupljeno mnoštvo seljana, novinara i književnog svijeta. Morao sam čekati nekoliko sati dok nisam uhvatio priliku da se uguram u vagon.

Tolstoj je ležao na vojničkom krevetu. Pored njega su bdjeli Anton Pavlovič Čehov i izdavač Suvorin.

— Kuda ćete? — Ispriječio se preda mnom Čehov. — Lavu Nikolajeviču je loše. Zar ste slijepi?

Odmjerim njegovo ženskasto, namirisano tijelo.

— Sklanjaj mi se DOKTORSKA ŠUGO — izgovorim prijetećim glasom. — Želim razgovarati s muškarcem.

Čehov ustukne. Suvorin je zvjerao oko sebe, kao da ga se ništa ne tiče. Sjednem na stolicu uz krevet, na kojoj je do maloprije sjedio Čehov. Tolstoj me gledao kao da sam netko na koga je dugo vremena čekao.

— Tko ste vi? — upita me.

— Čovjek koji nije prezreo biblijski završetak vašeg Uskrsnuća.

Njegove umorne, medvjeđe oči živnuše.

— Podignite mi malo jastuk.

— Svakako.

Zapahne me starački vonj.

— Došao sam čuti posljednje riječi — kažem. — Osjećate li već onostranost?

— Sinoć sam bio tamo. Počelo me gušiti, a onda više nisam točno raspoznavao svoju okolinu; činilo mi se kao da se spuštam blago a ujedno i brzo s brda, pa da ulazim pun nade u prebivalište blaženstva. Sada, kad se počinjem oporavljati, osjećam da ću još morati lutati po baruštinama zemaljskog života. Žalim za svakim trenutkom onoga moga stanja; tada sam osjećao da lebdim između ovoga i onoga svijeta, pa ću možda još pisati o tome; uputit ću ljude da smrt nije strašna, pa da ima drugi život, i to bolji.

Opazim podsmjeh na Čehovljevu licu.

Ostao sam uz Tolstoja do u predvečerje, kada je nakon izgovorenih riječi: »Cigančico, oprosti pohotniku!«, čvrsto stegnuo pokrivač, i ispustio smrtni hropac. Čehov je pohitao sklopiti mu oči, a ja sam izašao iz vagona i obratio se seljanima:

— Lav Nikolajevič vam poručuje: smrt nije strašna. Postoji prebivalište blaženstva; bio je tamo, ali nije stigao pisati o tome.

Željko Špoljar