Tijelo iz ladica

Tijelo iz ladica

Premda sva izložena djela nisu jednako važna, neka od njih ipak uspijevaju zaokupiti našu modernu osjetljivost. Nakon susreta s tim djelima čovjek shvaća da su običaji s kojima su se nadrealisti suočavali i koje su prikazivali u svojoj umjetnosti i dalje bitni. Danas, baš kao i tada, oni simboliziraju bit tamne strane ljudske naravi

Kada se umjetnost koju možemo vidjeti u Metropolitan Museum of Art u sklopu izložbe Surrealism: Desire Unbound, prvi put pojavila u ranom 20. stoljeću, neki su na nju gledali s uzbuđenjem, a neki s averzijom. Dakako, zasigurno je bila šokantna svježina ideja i načela, te novost slobodnog izražavanja iskonskih ljudskih osjetila kao i izražavanja osjećaja želje, seksualnosti, nasilja i sadržaja snova. No, nadrealistička umjetnost izmorenu oku 21. stoljeća nije ni provokativna niti sklandalozna. Kakav onda učinak ima vrlo dobro posjećena izložba u Metu na suvremenoga promatrača? U čemu je njezina važnost danas i što će od umjetnosti ostati kada se slegne sva prašina koju je izazvala?

Brkato i bradato

Svima je jasno da nakon seksualno deformiranih i osakaćenih lutki braće Chapman ili mrtve, napola presječene svinje sačuvane u formaldehidu Damiena Hirsta, iskustvo gledanja nadrealističke umjetnosti gubi izvornu i željenu žestinu i šokantnost. Dalijeva Venus with Drawers (1936), skulptura ženskoga tijela načinjena od ladica koje se otvaraju iz dijelova njezinog tijela, ne čini se toliko uznemirujućom kad se stavi u kontekst kulture u kojoj se seks dobro prodaje, dakle kulture u kojoj stalno susrećemo Dalijevu ženu — iako češće u ime trgovine negoli umjetnosti. Slično tome, razmjer besmislenosti i nepoštovanja Duchampove brkate i bradate Mona Lise ne dopire do modernog promatrača. Ipak, nadrealistička umjetnost, iako na neki način pomalo izblijeđena, nije postala klišejem, te se zapravo može smatrati i smatra provokativnom.

Pojavivši se između dva svjetska rata u Europi, nadrealizam je između ostaloga značio reakciju na racionalizam tog doba, racionalizam koji je dopustio da se dogode strahote Prvoga svjetskog rata. No, bila je to i reakcija na rastuću nerazboritost svijeta, oslobađanje od tradicionalnih vrijednosti koje su se činile nevažnima s obzirom na silno pustošenje i razaranje. Najbolja nadrealistička umjetnička djela luče kombinaciju nasilja i hira, lažnog i stvarnog užasa, što je ujedno čin samog razaranja i komentar na taj čin. Nadrealizam su istodobno optuživali za žrtvovanje dobra slikarstva radi manirizma i robovanja vlastitom stilu.

Zrcalo društva

U Metu je izloženo više od tristo djela, među kojima su i djela De Chirica, Mana Raya, Dalija, Magrittea, Duchampa i Hansa Bellmera, te nadrealistička djela Picassa, Giacomettija i Miróa. Premda sva izložena djela nisu jednako važna, neka od njih ipak uspijevaju zaokupiti našu modernu osjetljivost. Nakon susreta s tim djelima čovjek shvaća da su običaji s kojima su se nadrealisti suočavali i koje su prikazivali u svojoj umjetnosti i dalje bitni. Danas, baš kao i tada, oni simboliziraju bit tamne strane ljudske naravi. Zasigurno se možemo identificirati s ovom predstavom iskrivljenosti i perverzije, jer to je nešto u čemu i mi još sudjelujemo. Napose uzimajući u obzir nedavno krvoproliće i razaranje koje je zadesilo New York, nasilje izraženo tjelesnim izobličenjem Giacomettijeve skulpture Woman with Her Throat Cut dovedeno je na njegov izvor, te ga promatramo u drukčijem svjetlu. Jednako su bitni i Magritteovi Lovers iz 1928, koji su zagrljeni, ali ipak otuđeni, jer im je, iako se čini da su zaokupljeni činom ljubljenja, onemogućeno pravo povezivanje, budući da su im lica prekrivena plahtom. Takva slika izražava nemogućnost potpunoga ljudskog povezivanja i razumijevanja — to je tema koja je, čini se, vječno prisutna u našim životima i koju nastavljamo istraživati i pokušavamo premostiti, osobito putem masovne i globalne komunikacije. Doista, ideje izražene nadrealističkom umjetnošću još mogu poslužiti kao zrcalo našeg društva.

Promjena percepcije nadrealizma

Također treba odati priznanje nadrealističkoj umjetnosti, koja je silno utjecala na modernu i suvremenu umjetnost. Self-Portrait with Cropped Hair (1940) Fride Kahlo, u kojem autorica pozira u muškom odijelu okružena svojom ošišanom kosom, preteča je velikom dijelu suvremenoga fotografskog djela o spolovima i samoidentitetu Cindy Sherman u kojem ona sebe portretira predstavljajući razne povijesne ličnosti, i muške i ženske. Seksualno eksplicitni prikazi, kao što je slika Maxa Ernsta Men Shall Know Nothing of This (1923) u kojoj su samo noge naizgled raskomadana para prikazane u spolnom činu lebdeći u zraku, imali su oslobađajući učinak na povjesničarsko-umjetničku tradiciju izazivanja snažnog i poremećenog eroticizma. Seksualna želja i agresija, baš kao i tjelesno izobličenje, postali su istaknut lajtmotiv u mnogim umjetničkim djelima koja su slijedila, uključujući de Kooningove slike bijesnih žena, iskrivljene i izmučene aktove Francisa Bacona te pornografske slike Jeffa Koonsa koje prikazuju njega u spolnom činu sa svojom sada bivšom suprugom i bivšom talijanskom pornozvijezdom Cicciolinom. Očito je da se bit nadrealističkoga pokreta, iako je bio proizvod svoga vremena, još osjeća i u našem vremenu. Ono što se promijenilo naša je percepcija tog pokreta, jer smo prilagodili njegovo značenje u kontekstu našega Zeitgeista. Možda nas više toliko ne iznenađuje ili šokira, ali nas ipak pogađa.

Ako snaga i važnost umjetnosti leže u njezinoj sposobnosti da bude talisman povezanosti s našom prošlošću i budućnošću, a ne samo izoliran oblik zabave ili suhoparno, knjiško prikazivanje povijesti, onda snaga nadrealističke mašte i dalje živi u slobodi da objavi određene univerzalne istine o svijetu u kojem živimo.

Iz New Yorka Nadia Peručić