Tanka granica između genijalnosti i banalnosti

Mulholland Drive, red. David Lynch

Nerijetko se može čuti izreka, napose u posljednje vrijeme u povodu filma Genijalni um, kako je tanka granica između genijalnosti i ludila. U slučaju Davida Lyncha treba je korigirati i reći da je tanka granica između genijalnosti i banalnosti. Potvrđuje to cijeli njegov opus, a posljednji film Mulholland Drive možda je i najdrastičniji prilog.

Rano istaknuta dvojnost

Mulholland Drive ostvarenje je prepuno dobro poznatih Lynchovih motiva i stilskih postupaka, a u njegovu je temelju središnja autorova preokupacija — mlado, privlačno i nevino u dijaboličnom okruženju, s tim da u Lyncha zlo ne dolazi samo izvana, nego je, nekad u većoj nekad u manjoj mjeri, imanentno nositelju dobra kao njegova mračna strana (ako se ne varam, mračne strane u Lyncha bili su lišeni samo oni noseći likovi koje je utjelovljivala Laura Dern, njegova, čini se, ultimativna dobrica). U Mulholland Driveu nositeljica dobra je mlada, dražesna i privlačna kanadska provincijalka Betty (Naomi Watts), koja u Los Angelesu traži glumačku afirmaciju, ali još nije sigurna želi li biti ugledna glumica ili slavna zvijezda, nadajući se ipak da bi to dvoje mogla spojiti. Ta u filmu rano istaknuta dvojnost, tipična za Lyncha, koja će imati i drugih znakovitih emanacija (počevši od one najočiglednije, prijateljsko-ljubavnog para koji uz Betty čini tajanstvena Rita, utjelovljena u Lauri Eleni Harring, pri čemu je Rita, za razliku od djevojčice Betty, tip erotski tradicionalno raskošne dive), naznaka je onoga što autor sprema u finalu: objašnjenje zadane enigme (u pitanju je naime tzv. film tajne; traži se razrješenje temeljne zagonetke — Ritina identiteta) svijetom s druge strane zrcala, zahvaljujući čemu se Betty može doživjeti i kao osebujna inačica Carrollove Alice. Uostalom, Carrollova iracionalnost, apsurd i narativno-kronološko izvrtanje zapravo su jedna od paradigmi Lynchova autorskog svijeta pa se tako Mulholland Drive može tumačiti i kao djelomična parafraza Aliceinih zgoda iz romana Kroz ogledalo i što je Alice tamo našla. Poput Carrolla, Lynch kronološki početak smješta na kraj, no stanje stvari u njegovu je filmu kaotičnije, a implikacije toga u dobroj mjeri neuhvatljive.

Nemaštovit rasplet

Upravo tim završnim obratom Lynch je prešao iz zone genijalnosti (za ljubitelje njegova autorskog svijeta dotadašnji uglavnom fascinantni tijek filma vjerojatno je zavrijedio ili se barem znatno približio atributu genijalnosti, bez obzira na mjestimične manirističke viškove) u zonu banalnosti. Za razliku od sjajne, bezobrazno podcjenjene Izgubljene ceste, gdje su dvostruki likovi i njihovi svjetovi dosljedno kreativno potentno provedeni kroz film, u Mulholland Driveu rasplet ne samo da se doima posve proizvoljnim, na što se uostalom u takvoj poetici mora računati, nego je i njegova izvedba nemaštovita, mehanička, infantilno-pretenciozna i upravo ofucana (čemu nažalost pridonosi i uglavnom grozna vizualna tranformacija lika Betty). Takav rasplet načelno bi mogao funkcionirati, ali u mnogo boljoj izvedbi i s prethodno podrobnije dramaturški pripremljenim terenom, no Lynch kao da je u jednom trenutku morao napraviti rez, dokinuti prirodni slijed narativno-dramaturške razrade i na brzinu sklepati bilo kakav epilog. S obzirom da je film ekstrakt nikad realizirane televizijske serije, vjerojatno je o nečem sličnom i riječ, no teško da to može biti olakšavajuća okolnost.

Niskoerotično lezbijstvo

Nije naodmet napomenuti i riječ, dvije o erotskoj dimenziji filma. Razvikana prva lezbijska scena Betty i Rite, po filmskom magazinu »Premiere« najbolji seksualni prizor u 2001, poprilično je niskoerotična. Naomi Watts posve je u pravu kad kaže da je njoj ta scena više ljubavna nego erotska, jer erotizam prizora sasvim je pitom i nevin, što je logično s obzirom na dotad predočenu (nevinu) psihologiju likova i činjenicu da im je to prvi seksualni odnos (motiviran dominantno ljubavlju, a ne požudom). No nije logično da se (niski) erotizam te scene pretpostavi sekvenci Bettyne glumačke audicije, gdje dražesna početnica posve neplanirano otkrije svoju iznimnu erotičnost u suigri sa znatno starijim glumcem (Lynchov omiljen motiv mladog, privlačnog i na površini uglavnom nevinog u dekadentnoj seksualnoj interakciji sa zrelim, i oporim, a nerijetko i zlim što ovdje nije slučaj). Ta je sekvenca u cjelini (npr. sjajna dobroćudno-ironijska obrada lika filmskog režisera), a pogotovo u spomenutim erotskim prizorima, pravi mali biser filma, možda najistaknutiji sastojak onih nedvojbeno vrijednih strana Mulholland Drivea zbog kojih se i ovaj Lynchov uradak naposljetku ipak isplatilo vidjeti.

Damir Radić