Svjetlost fleševa i miris zemlje

Svjetlost fleševa i miris zemlje

Bila je odlična večer i svi su se sjajno zabavljali. Tako je to u Zagrebu. Udri po otvaranjima. Sve odjednom bez predaha. Ljudi su u điru i možda lakše obiđu tri otvaranja odjednom nego što će se izvući iz topla doma zbog jednog jedinoga

O čemu je tu zapravo riječ? Kako je teško imenovati stvari zlorabljenim riječima kao što su to iskrenost i poštenje. Ali ja drugih trenutno nemam. A ne mogu ni te upotrijebiti jer se s njima zaista razbacuje tko stigne.

Problem možemo naznačiti pričicom da i loše cipele mogu olakšati hod, ali neiskreni umjetnički rad ili loša kultura zaista ničemu ne služe. Prečesto imam osjećaj da u radu, u njegovoj prezentaciji ili u nastupu i izboru kustosa ima računice.

— Bože, kako je ovo pretenciozno.

Možda i treba biti tako, ali mene zanima samo ono bezuvjetno iskreno. Ostalo mi je strašno dosadno.

Petercol i Šikuti u MSU. Bilo je to one večeri kada se velika Murtićeva retrospektiva otvarala od Moderne galerije pa sve do Gliptoteke. U Melinu je svirao Franci Blašković.

Bila je odlična večer i svi su se sjajno zabavljali. Tako je to u Zagrebu. Udri po otvaranjima. Sve odjednom bez predaha. Ljudi su u điru i možda lakše obiđu tri otvaranja odjednom nego što će se izvući iz topla doma zbog jednog jedinoga.

Otada je prošlo već nekoliko tjedana i ona neposredna priča prilično je izblijedila.

— I bolje.

A što drugo reći kad je ionako već tako kako jest.

Rado bih počela s manjom izložbom postavljenom u Studiju MSU. Izložbom grupe Šikuti Machine iz sela Šikuti pokraj Savičente u unutrašnjosti Istre. Izložbom kustosa Mladena Lučića.

E, ali ne mogu. I tu je već smješten glavni sadržaj priče. Petercol je ipak majstor. A Šikuti su novi i svježi i u njima je moja priča neposrednije sadržana. Samostalna izložba Gorana Petercola, kustosice Leonide Kovač, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti — kojim pridjevom iskazujemo poštovanje, divljenje bez odmaka i čisto, često tjelesno, uživanje — jako je, jako dobra, možda najbolja. Ali u onom smislu da ima dalje. Ona nije ni predobra, ni prepametna.... Samo jedna fina izložba. Jako to cijenim. Čak mi se trenutno čini da ne mogu zamisliti bolje.

Sjedili smo za kavom desetak dana prije otvaranja. Tada sam saznala da će uz Petercolove Fleševe biti u Studiju MSU postavljena Štala — videoambijent Šikuti Machine. Na prvu dvije prilično suprotne stvari.

— Mora biti malo smrada i balege.

— Meni to ne smeta, ja ne radim s mirisima — rekao je Petercol.

Prilično me dirnuo taj odgovor jer sam sigurna da Petercol zna ponešto o sinesteziji osjetila. Neosporno je dosta važno što nam struji nosnim kanalima dok gledamo u svjetlosti i sjene. Ali riječ je o tome na čemu je težište. I zaista ove su se dvije izložbe potpuno uskladile i savršeno nadopunile, a to je saznanje već bilo prisutno u rečenici o mirisima.

— Rad mi nije rad ako je apstraktan. Simboli i angažirane reference kao vanjski znakovi, sami po sebi, neće mi rad izvući iz apstraktnosti. Koje odnose iz/prema stvarnosti materijalizirati? To mi se čini jedno od najkreativnijih pitanja i istovremeno je iznimno subjektivno — kaže Petercol u posljednjem odgovoru intervjua objavljenog u monografiji publiciranoj uz izložbu. I dalje kaže za mene tu ključnu rečenicu: Procjena koji je odnos stvaran procjena je umjetnosti.

On na izložbi Fleševi projicira negative sjena iz neizložbenih prostora galerije u njezine izložbene prostore. Press-release nam to fino formulira kao site-specific radove koji se bave dislokacijom forme. To je opis.

Petercol secira sebe. Svoj pogled, svoju misao. I materijalizira poruku da drugoga nema, nedohvatljivo je. Njegova zrcala koja definiraju viđenje međuprostora i određivanje nečega kao međuprostora vrlo su osobna. Ona su dio pažljiva i desetljećima samoodgajana razlaganja doživljenog.

Svjetlost je materijal s kojim se radi. I sve konotacije osim doživljaja gledanja čine mi se uzaludne. Bitnija je za doživljaj činjenica koliko je svjetlosti u projekciji negativa sjena i da su one inducirane jakim fleševima pa su im granice oštre i oblici neobični od mjesta gdje su snimljeni i procesa koji im je prethodio.

Petercolovi su radovi univerzalno uzbudljivi. Nije potrebno razumijevanje procesa misli i materijalizacije radova da bi ih se doživjelo. Oni su zasnovani na procesu, a rade na razini doživljaja.

Prisutnost Šikuti Machine — prvi put u Zagrebu i prvi put u nekom muzeju — iscrtala je odnos prema zbilji mnogo jače nego inače. Petercolovi su radovi često vrlo lijepi te nas taj element može zanijeti, iako se nikada i ni za što nećemo odricati užitka. Oni su i istraživački pa nam se može učiniti da žive u zatvorenom vlastitom sustavu.

Šikuti su selo kraj Savičente. Savičenta je gradić na čijoj ulaznoj ploči piše Sveti Vinčenat ili Svetvinčenat, ali ga nitko tako ne zove. Glavni od Šikuta Darko Pekica poljodjelac je i stočar. Dvorište i staja za krave koje Pekica pomuze svako jutro u šest mjesto je umjetničkog događanja grupe u kojoj su osim Pekice angažirani: Andi Bančić, Denis Lenić, Elvis Lenić, Mauro Macan i Neven Peršić. Sve je sasvim stvarno i duboko zaronjeno u slast, u okus, u zvuk stvarnosti. One iste stvarnosti s kojom umjetnost uspostavlja odnos da bi funkcionirala. Operativni tim koji je podupro i ozbiljio kulturni i umjetnički napor Šikuta je, uz kustosa izložbe Lučića, Mario Benčić, novinar Radija Pula i svakovrsni znalac i aktivist, te glazbenik Marko Brecelj i Franci Blašković. Kao početak djelovanja grupa određuje performanse Fitness održan u Savičenti na Uskrs 2000.

Navela sam sva imena jer ona su dio tog vrlo stvarnog konteksta u kojem se ovaj rad odvija. Instalacija u Muzeju suvremene umjetnosti ipak je dokument umjetničkog događanja, dok je sam rad možda bio prisutan na otvorenju. A zapravo postoji samo tamo, u realnom prostoru i vremenu. Oni ne stvaraju objekte, ono što se događa glavni je proizvod njihova rada. Na platnu izlijepljenu muhama iz staje ide projekcija staje, dolje sijeno i vile i miris balege. Vani se vrti videosnimka performansa i susreta iz Savičente i Šikuta.

Da se nekontroliranim izljevima kreativnosti i veselom druženju daje kontekst i okvir ozbiljnog i sustavnog umjetničkog rada, trebalo je prilično znanja i uložene energije. Sve to izgleda tako lako, neslužbeno, pa možda zato čak i neozbiljno. Ali nije tako. Ove su dvije izložbe vrlo ozbiljna stvar.

Marina Viculin