Svi su ga voljeli

Svi su ga voljeli

Kardinal Kuharić bio je čovjek vjere, ali i povjerenja u budućnost. To se u njegovim nastupima vidjelo, iz njegovih riječi jasno čulo i razabiralo. Vjera u Boga kao tvorca svijeta i povijesti davala mu je onu moralnu i ljudsku snagu da izdrži i progone (a i njih je bilo obilno) i teška vremena (tri teška rata na našem prostoru), te da ljudima svjedoči da je vjera ona snaga (krepost) koja nadvladava svako zlo i otklanja svako nepovjerenje u budućnost i opasnost od čovjeka, domovine i svijeta. Bogoljublje je, naime, uvijek i čovjekoljublje

Jedanaestoga ožujka ove godine umro je blago u Gospodinu nadbiskup zagrebački, kardinal Franjo Kuharić. Iako su za života neki njegovi postupci osporavani, a neke su njegove riječi teško pale na dušu političara, u času smrti pokazalo se da je — za najveći broj Hrvata — on uvijek bio u pravu. Pogrebna povorka oko njegova odra pokazala je koliko je on, više od drugih, bio znak u ovome vremenu preispitivanja, skepse i nesnalaženja na putu u nesigurnu budućnost, s avetima svjetske globalizacije, s opasnostima ugroze narodnosnoga identiteta, s prijetnjom osiromašivanja malih naroda na polju gospodarstva, ali i kulture i obrazovanja. Uz najviše crkvene počasti, u nazočnosti brojnih visokih crkvenih dostojanstvenika, uz predsjednike države, Vlade i Sabora, uz nebrojeno mnoštvo kršćanskoga puka sahranjen je u zagrebačkoj Katedrali, uz prethodnike: kardinala blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Šepera. Jedan je njegov suradnik točno rekao: Stepincu su se svi divili, Šepera su svi poštovali, Kuharića su svi voljeli.

Nad smrću velikana

Znameniti i istaknuti pojedinci u našem se narodu nazivaju velikanima. Ne znam kako se u velikim narodima prema velikanima odnose mali ljudi, ali u hrvatskom narodu, malome narodu koji je kroz daljnju i bližu povijest prošao krvavi put kalvarije da bi postao samostalan i suveren, velikani postaju dio obiteljske tradicije, i za života i napose nakon njihove smrti. Ne tako davno odjekivalo je na mnogim mjestima »Ustani, bane, Hrvatska te zove!«. Zbog te je pjesme dosta ljudi sjedilo u pritvoru i u tamnicama. Slike velikana vise na počasnom mjestu u hrvatskim domovima, u okvirima, zajedno s članovima obitelji, rodbinom, djecom. Nad smrću velikana u malom narodu nacija se osjeti ugroženom, a mnoštvo na sprovodima iskazuje u prvom redu počast velikanu, ali možda i strah od nepoznate budućnosti. U dvadesetom stoljeću takvi su veliki sprovodi bili Stjepanu Radiću, Peri Pirkeru, Miroslavu Krleži i Franji Tuđmanu. Komunističika se vlast bojala i mrtvoga kardinala Stepinca te je zato bila dana zabranila svako putovanje u Zagreb da se na pogrebu ne bi očitovala ljubav mnoštva prema mučeniku. Pogreb kardinala Franje Kuharića, prvi veliki sprovod u dvadeset i prvom stoljeću, ponovno je ujedinio ne samo vjernički puk nego i naciju u jednoj misli: dok se vlast svađa i ne zna puta u budućnost, javno se iskazuje počast onome koji je tako jasno znao što njegovu narodu treba i kako tu potrebu ostvariti u nadi i ljubavi. Treba mu vjere (u Boga i sebe), nade u sutra i ljubavi prema Bogu, čovjeku, domovini i bližnjemu. Riječ velikana sluša se kao poruka i ohrabrenje, kao proročka riječ.

Glas s krovova

Među odgovorima na novinarska pitanja u jednim dnevnim novinama, neposredno nakon vijesti o njegovoj smrti, bilo je i napomena (prigovora) da se kardinal Kuharić ponekad previše miješao u politiku. Poslije se takvi prigovori nisu čuli, ili su bili manje istaknuti. U povijesti hrvatskoga naroda biskup zagrebački, kad ostane prazna banska stolica, obnašao je dio svjetovne vlasti. Briga za dobro na zemlji i u domovini, a ne samo u nebu, prirodna je briga i svećenika, i posebice biskupa, i napose papa. Papi ne prigovaraju što putuje svijetom u duhovnim hodočašćima (a ona sigurno imaju i snažan politički naglasak) ali oni sa starim mentalitetom (koji je i opet vidljiv) crkvene bi ljude, da mogu, zadržavali u sakristiji. Kaže se upravo: u sakristiji, jer je ona sporedni prostor crkve, skladište crkvenih potrepština. A riječ crkvenih ljudi, po naravi posla kojim se bave, i zbog vjerničke odanosti Kristu, treba odjekivati s propovjedaonice i s razglasa. Isus je zapovijedio: s krovova. Tako je glasno i odlučno kardinal Kuharić govorio godinama na dan Stepinčeve smrti, a mnogima to nije bilo ugodno, ali zbog mira u Republici i Državi morali su šutjeti i ne poduzimati mjere. Čak ni državni tisak (a sav je bio državni, kao što je danas stranački) nije o tim propovijedima donosio ni slovca. A ti govori podupirali su nadu u pravednost, nadu da će s hrvatskoga naroda i njegova kardinala pasti prokletstvo laži koju su godinama slagali na njegovo ime, ali i na naš narod, oni koji su vjeru smatrali jedinom zaprekom na putu u svijetlu budućnost.

Za ljude Crkve tri temeljne vrsnoće (kreposti) bitno određuju životni put i način djelovanja: vjera, nada i ljubav. Djeca uče ta imena i pojmove na vjeronauku, ali im rijetko znaju značenje i doseg u životu i djelovanju. Kardinal Kuharić bio je čovjek vjere, ali i povjerenja u budućnost. To se u njegovim nastupima vidjelo, iz njegovih riječi jasno čulo i razabiralo. Vjera u Boga kao tvorca svijeta i povijesti davala mu je onu moralnu i ljudsku snagu da izdrži i progone (a i njih je bilo obilno) i teška vremena (tri teška rata na našem prostoru), te da ljudima svjedoči da je vjera ona snaga (krepost) koja nadvladava svako zlo i otklanja svako nepovjerenje u budućnost i opasnost od čovjeka, domovine i svijeta. Bogoljublje je, naime, uvijek i čovjekoljublje.

Druga je kardinalova vrsnoća bila nada. Jednom se govorilo ufanje, ali ta je riječ ostajala sve praznija što su prilike za hrvatski narod, na svim područjima, bile složenije, a ufanja je bilo sve manje. Nada ne živi od prošlosti, ponajmanje od povijesti. Ona je okrenuta budućnosti — i na zemlji i na nebu. Samo čovjek duboke vjere može u punini biti ispunjen nadom, nadom unatoč svemu. Nadom protiv svake nade! Sretnih nas, zajedno s kardinalom Kuharićem, jer smo doživjeli ispunjenje mnogih nada, ali na ispunjenju velikih nada rađaju se novi zahtjevi, mnoge nove obveze pojedinaca, društva, Crkve, države. Biblijska je riječ da pravednik živi od nade. Zbog pravednosti koju živi, životom svjedoči, nada se otvara kao prirodan dar, kao naravno dobro.

Hijerarhija ljubavi

Kardinal Franjo Kuharić bio je čovjek herojske kršćanske ljubavi. Ona je izvor i opravdanje imala u vjeri, i to se iz njegovih postupaka i govora moglo lako razabrati. Hijerarhija ljubavi također je bila posve jasna: ljubav prema Bogu, zatim prema Katoličkoj crkvi, potom prema svakome čovjeku i konačno (ali ne na koncu) prema Domovini. Drukčiji poredak bio bi izdaja vjere kako ju je shvaćao i prihvaćao kardinal Kuharić. Ljubav je individualna, posebnička vrsnoća (krepost), i govor je osobe s osobom, a manje osobe s institucijama. Zato je lako došlo do razlaza s nekima od moći i vlasti koji su plemenitu misao o ljubavi prema Domovini stavljali ispred Boga i Crkve. Domovini ne pripada onakva čast kakva se iskazuje Bogu. Pa tako ni oltari Domovini ne iskazuju pravu ljubav prema čovjekovoj zajednici kako to doživljavaju ljudi od vjere. Ljubav prema čovjeku, svakom čovjeku kao pojedincu i osobi, isticao je kardinal Kuharić, može ozdraviti društvo, pomoći da nađe svoj spasonosni put iz zamki politike, globalizacije, otuđenosti i pojedinačne i opće nesreće. Kao čovjek izrazite ekumenske misli, prelazio je s tugom preko nepravdi braće kršćana i nekršćana, svih onih koji drukčije misle, i imaju drukčiju teologiju, često puta teologiju koja narod pobožanstvenjuje, to jest stavlja ga ispred Boga i Crkve, a to je protivno vjeri, i blisko je idolopoklonstvu, tako mrsku onima koji svoju ljubav usmjeravaju ponajprije prema ljudima, djeci Božjoj.

Svi koji su pratili životni put kardinala Franje Kuharića znaju ga kao skromna čovjeka. Često mu se pritom nanosila nepravda jer se u nekim krugovima (svjetovnim i crkvenim) čulo da su i njegove sposobnosti skromne. Bio ga je nepravedan glas da je u duši ostao župnik, te postao župnik biskup, župnik nadbiskup. A ipak to nije tako! Od najranijih đačkih dana isticao se sposobnostima u svim sredinama u kojima je živio i djelovao. Njegovi školski sastavci bili su za ogled; bavio se i literarnim radom; bio je odgovorni urednik »Glasa koncila« od njegovih početaka na šapirografu do proširenja na tiskarskim strojevima. Kao crkveni dostojanstvenik, u zrelim godinama, pratio je teološku misao i u domovini i u svijetu, i na tom polju pokazao iznimnu otvorenost duha novim idejama i sposobnost uma da prihvati izazov novoga govora o Bogu, Crkvi i čovjeku. Kad se u visokim crkvenim krugovima bio pojavio snažan pokret protiv Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, i čekala se odlučna riječ nadbiskupa Kuharića, on je čekao — u tradiciji Katoličke ckrve — znajući da vrijeme briše oštrice nesporazuma. Tako je spasio i Teološko društvo i Kršćansku sadašnjost, a teološkoj misli u Hrvata otvorio široko polje slobode i mogućnosti rada. Kršćanska sadašnjost postala je Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije, plodni izdavač ne samo teološke literature nego i svih liturgijskih izdanja, a zatim časopisa i knjiga od opće kulturne vrijednosti.

Briga za kulturu

Za katoličke biskupe općenito, a za one koji nose teret nacije posebice, kultura mora biti posebna briga. To se jasno očitovalo i u kardinala Kuharića. Proslava 900. obljetnice Zagrebačke (nad)biskupije (1994) sa znanstvenim skupom i jedinstvenom izložbom pokazuje koliko je njemu bilo stalo da se pokaže koliko je Zagrebačka (nad)biskupija u prošlosti bila i u sadašnjosti jest na usluzi hrvatskoj kulturi na svim područjima umjetnosti i znanosti, i koliko su njezini biskupi u svome vremenu znali voditi hrvatski narod u nesklonim nam povijesnim kretanjima. Zbornik radova, njemu posvećen, svjedoči o naporu da se povijesna istina otkrije, ali istodobno taj zbornik radova otkriva i poštovanje i ljubav brojnih sudionika i znanstvenika za osobu kardinala Kuharića.

Zagrebački nadbiskupi u prošlosti bili su povezani s našom Akademijom i Društvom svetoga Jeronima više nego s Maticom hrvatskom. To je i razumljivo: Akademija je uvijek trebala izdašniju pomoć bogate nadbiskupije da svojim knjigama uđe na svjetsku pozornicu znanosti, a briga za pučku knjigu išla je ispred brige za književnost i znanje bogatijega građanstva. Ipak — osim čestitaka o blagdanima — kardinal Kuharić često je pitao o Matici, o njezinoj djelatnosti i o planovima za budućnost. Sudbina knjige u našem narodu bila mu je na srcu i na pameti. Svećenstvu je preporučivao da se uključi u rad ogranaka Matice hrvatske. Hvala mu i zbog tih riječi i zbog toga nastojanja.

Josip Bratulić