Sudbina pojedinca, sudbina epohe

Sudbina pojedinca, sudbina epohe

Tilla Durieux, Mojih prvih devedeset godina, Durieux, Zagreb, 2001.

Svijest da je svojim životom i umjetničkim angažmanom prisustvovala jednoj od najburnijih umjetničkih i povijesnih epoha novijeg vremena prožima sjećanja njemačke glumice Tille Durieux, pa je to razlog pomalo atipična pristupa autobiografiji, u kojoj će, iako govori o vlastitom životnom putu, sebe postaviti tek na mjesto jednog od sudionika događaja o kojima piše. Obuhvativši razdoblje od kraja devetnaestog do pedesetih godina dvadesetog stoljeća nije se ograničila na portretiranje sebe i svoga rada, nego je te dijelove utkala u oslikavanje svekolikih tadašnjih težnji. Stoga će neka očekivana i tipična mjesta glumačkih autobiografija, poput detaljnih prikaza pojedinih uloga, ovdje izostati — osobnost pojedinca ustupit će mjesto duhu epohe, kroz pojedinačnu sudbinu ogledat će se sudbina cijele jedne generacije, pa i šire.

Ironija i autoironija

Pišući jednostavnim stilom, bez posebna truda za pojašnjavanjem, britkih zapažanja nerijetko začinjenih ironijom i autoironijom, njezinim opisima neće promaknuti gotovo nijedan važan segment umjetničkog i društvenog života doba o kojem govori. Prikazujući vlastite glumačke početke, autorica će ocrtati i tadašnje, danas gotovo nepojmljive, uvjete u kojima je nastajala kazališna umjetnost — od položaja glumca na samoj margini društva do naporna načina rada u kazalištima u kojima se repertoar mijenjao svakoga dana, a glumci imali po jednu noć za učenje nove uloge. Osobno neuklapanje u tadašnja shvaćanja glume, neobična vanjština i nepristajanje na prevladavajući deklamativni i patetični stil, navest će Tillu Durieux na potragu za drukčijim pristupom glumi i umjetnosti uopće, koja će joj do kraja života određivati umjetnički put i otvoriti neke umjetničke dileme za koje je sama smatrala da ih nikad neće razriješiti, pa će one i u tekstu ostati tek u naznakama, no dovoljno jasno svjedočeći o stajalištima kojima je ova glumica nerijetko bila korak ispred svog vremena.

Traženje novih mogućnosti izraza dobrim je dijelom dalo rezultate u suradnji s velikanom modernoga teatra Maxom Reinhardtom u čijim je kazalištima glumica provela mnogo godina. Durieux opisuje njegov rad, ali i čitavu kazališnu klimu tadašnjega Berlina, u čemu neće izostati prikaz Reinhardtovih uspjeha, ali ni unutarkazališnih odnosa i suparništva ili oštre kritike spram nemara koji se u kazališnom radu isuviše tolerirao. Niz komičnih epizoda ove knjige činit će upravo prikazi uobičajenih pojava na tadašnjim predstavama — od glumačkih ucjena redatelju, običaja spuštanja zastora pri svakom nerješivom problemu na pozornici, izuzimanja činova pri izvedbi iz privatnih razloga nekog glumca sve do opisa ćudljive berlinske publike. U svojim ocjenama kazališnih pojava autorica neće štedjeti ni vlastitu glumu, podređujući sve svojoj težnji za istinskom umjetnošću, koja će je poslije odvesti do drugih velikih suradnji i redatelja poput Brahma, Zavrela, Jessnera ili Piscatora. Iznošenje osobnih stajališta i doživljaja dat će zanimljivu notu u prikazima mnogih ključnih mjesta kazališne povijesti, od Reinhardtovih predstava poput Salome, Sna ivanjske noći ili Edipa u cirkuskoj areni, preko poznatih Jessnerovih scenografija sa stubama do ideje totalnog teatra koju je glumica potpomagala i idejno i financijski. Ni u privatnom životu Tilla Durieux nije se udaljavala od svijeta umjetnosti. Opis zajedničkog života s poznatim umjetničkim mecenom Paulom Cassirerom pružit će još širu sliku tadašnjih umjetničkih krugova i društvenog života Berlina, ali i drugih gradova Evrope. Ovi dijelovi svjedočit će o promišljanjima o umjetnosti unutar secesionističkog kruga, pojavi ekspresionizma, kao i negativnim pojavama poput cenzure i brojnih skandala, donoseći i zanimljive detalje iz života pojedinih stvaralačkih osobnosti poput Wedekinda, Renoira, Barlacha, Hauptmanna, Kokoschke i dr.

Prošlost i aktualnost

No slika tog burnog i važnog doba ponajprije je prikaz tragične generacije umjetnika koja pod utjecajem politike nestaje na vrhuncu svoje kreativnosti. Vedrinu umjetničkih inovacija, noćnoga života Berlina, prvih letova balonom i zrakoplovom zamijenit će apokaliptični prizvuk novih političkih previranja. Proglašenje moderne umjetnosti izopačenom, stalna atmosfera nadziranja i uhođenja kulminirat će Drugim svjetskim ratom, koji donosi potpuni prevrat. Drugi dio autobiografije dojmljivo prikazuje traganja za spasom pred ratnim vihorom, koja su glumicu dovela i do prostora bivše Jugoslavije, posebno Zagreba, u kojem će provesti sljedećih dvadesetak godina. Njezina sudbina obilježena borbom za golu egzistenciju postaje paradigmom mnogim drugim sudbinama, ali i zanimljiva u prijelazu iz popularnosti u anonimnost emigrantskog položaja, koja će se promijeniti tek godinama poslije, kada glumica ponovno stane na berlinske kazališne daske, ostavši tamo do duboke starosti.

Iako govori o prošlosti, ova knjiga zadržava aktualnost brojnim pitanjima koja nikad neće biti iscrpljena jer će se svako novo vrijeme njima baviti na svoj način, i zbog toga će nam biti bliska i razumljiva. No iznad svega ovo je prikaz izuznimne glumačke osobnosti i ljudske sudbine, u kojemu jedino možemo žaliti što je autorica češće davala prednost faktografiji nad vlastitim promišljanjima. Pitajući se u posljednjim rečenicama da li je moguće da u jedan ljudski život stane toliko toga Durieux je sama najbolje definirala dojam koji prevladava nakon čitanja.

Ljubica Anđelković