Što su ti radili u ratovima, deda?

Što su ti radili u ratovima, deda?

Igor Lasić je u knjizi Vrpce iz Malmöa (Durieux, 2001), koja nikako da dođe pod lupu javnosti, zabilježio životnu ispovijed Šabana Alije Hadžovića, čovjeka koji je preživio nacističke i komunističke logore, koji je 1993. prognan iz Trebinja, a na vlastitoj je koži osjetio i znanstvenu strast dr. Mengelea

Koji su bili motivi da napišeš knjigu Vrpce iz Malmöa?

— Isključivo osobni, čak intimni. Šabana Aliju Hadžovića poznajem valjda koliko i sebe. Znao sam za gotovo sve bitne detalje iz njegova života još kao dijete, dakle, da je bio uhapšen prvi put kao maturant, da je bio u partizanima, da je prošao kroz logore Dachau, Majdanpek i Auschwitz, da je poslije opet ratovao na srijemskoj fronti, da je poslije rata robijao na Golom otoku, i da su ga zatvarali kad bi Tito dolazio u Trebinje... Naime, Šaban Alija prijatelj je mojih roditelja, no ja sam ga potkraj osamdesetih izgubio iz vida, tijekom mojeg odrastanja i dolaska u Zagreb. A onda sam 1993. čuo da je čovjek protjeran iz Trebinja, zajedno s kompletnom obitelji, i tisućama drugih Bošnjaka i Hrvata. Završio je u Švedskoj, u Malmöu, i tad sam počeo razmišljati o mogućnosti da njegovu životnu priču zapišem kao bedeker za 20. stoljeće, za bolje razumijevanje svega o čemu je tu uopće riječ.

U totalu statistike nema tragedije

Na koji si način mislio da to kao takvo može funkcionirati?

— U vrijeme zadnjeg protjerivanja tog čovjeka, usred posljednjeg od naših ratova, suočio sam se s poteškoćom doživljavanja slika, kakve su iznad svega obilježile 20. stoljeće. Jako je teško usvojiti prave razmjere tragedije iz totala, iz panoramskih snimaka na kojima se vide redovi izgladnjelih logoraša ili rijeke izbjeglica s plastičnim vrećicama, i tim putem shvatiti o kakvu je zbroju pojedinačnih sudbina riječ. Meni je za to trebala životna priča, koja sažima ključne točke našeg doba, ali načinom humanim, ne statističkim. Važno je što ta priča, kad je pročitaš, otkriva kako je uopće mogao jedan život do krajnosti postati predmetom statistike.

Javnost ipak nije pokazala veći interes za, po meni iznimnu, knjigu, Vrpce iz Malmöa. Kako objašnjavaš tu činjenicu?

— Ne bih želio ispustiti iz vida mogućnost da knjiga ipak nije napravljena na najbolji mogući način, zbog mene ili mog sugovornika, njezina glavnog junaka, svejedno. Ali, ukoliko je pisana na barem zadovoljavajući način, ne računajući činjenicu da tzv. javnost ne pokazuje veći interes za knjige uopće, mogu pretpostaviti kako je riječ o eskiviranju teme. Umišljam si da je posrijedi tema od velikog značaja, društvenog i sl., da moja opsesija nije bila osobito ekstravagantna, i da se veći broj ljudi povremeno sjeti logora, progona, ratova, represije... Nezgodno je valjda to što su konc-logori otvarani i u naše vrijeme, u naše ime i navodnu korist, od čega je teško pobjeći. Ova knjiga čitanjem podrazumijeva reviziju odnosa prema temi logora, što nije baš svačiji izbor. A da nije sasvim problem u knjizi, nadu mi ulijeva slučaj Konc-logora na Savi Ilije Jakovljevića, koju mogu procijeniti kao iznimno djelo, no također ne dovoljno vrednovano.

Je li bilo ikakvih reakcija na Vrpce u BiH?

— Održane su promocije u Sarajevu i Tuzli, neki su mediji objavili ponešto. Za koji dan bit će knjiga predstavljena i u Leipzigu, kamo sam pozvan kao gost Sajma knjiga, u okviru teme o književnosti jugoistočne Europe. A prije tri mjeseca njemačka fundacija Konrad Adenauer Stiftung održala je na Jahorini seminar za mlade političare i članove NVO-a, pa su me pozvali da pročitam nešto iz knjige. Tako sam im pročitao i završno poglavlje, gdje Šaban Alija Hadžović opisuje kako je proživio posljednje mjesece u Trebinju. Nakon čitanja ustao je mladi Trebinjac, Srbin, sav crven u licu. Održao nam je govor od četiri ili pet minuta, iz kojega se ponajprije moglo vidjeti da mu je neugodno zbog svega što se dogodilo ovome njegovu sugrađaninu, i da još pokušava pronaći način da sve to prizna i objasni sebi, jer više od toga nikako ne može pobjeći, jer ga stiže i na vrhu planine. I mogao bih ustvrditi kako sam sretan jer je njegovom reakcijom ostvarena svrha knjige, ali već sam rekao da sam je pisao isključivo iz osobnih razloga. No, jako mi je drago što je tome mladom čovjeku bilo mučno, jer bez toga osjećaja jednostavno nema suočavanja sa sranjima koja su činjena da bi mladima jednom bilo bolje. Hoću reći da ovdje svaka generacija odrasta uz propovijedi starijih o tome što su sve lijepo i dobro učinili da bi budućim pokoljenjima bilo bolje i lakše, no nitko ne priča s veseljem koja su sve zla počinjena s istom svetom namjenom. Tako da pitanja tipa što si radio u ratu, tata očito nikad nisu suvišna.

Što je previše, previše je

Određenu je ispovijed u intervjuu s tobom izrekao i Šaban Alija Hadžović, o tome kako je 1941. godine počinio atentat?

— On je kao maloljetni ilegalac ubio supruga svoje rođene ujne, jer mu je tako naredila Partija. Procijenili su da je taj nesretnik bio opasan za antifašiste u tom selu, a zadatak je dopao njegovu rođaku zbog morbidne partijske navade da tako iskušavaju mlađi kadar. Mogao bih pronaći olakotne okolnosti, više za Šabana Aliju, jedva za Partiju, no to je manje važno. Mnogo je važnije da njega osobno taj atentat muči cio život, možda više od nekih logoraških iskustava. Zato je i sam u jednom momentu rekao da je neke stvari možda i zaslužio, »ali što je previše, previše je«. I meni se čini da je njegova kob prešla s onu stranu poetske pravde i dramske motiviranosti, npr. kad je završio u rukama dr. Josefa Mengelea. Tu je epizodu već malo teže opravdati...

Je li Šaban Alija Hadžović cijelo svoje iskustvo, nakon svega što je proživio, složio u kakvu životnu filozofiju?

— Njegov iskaz nema onu analitičnost koja krasi rukopis Ilije Jakovljevića, ovdje je više riječ o svjedočenju nečemu tako gadno intenzivnom, da nisam ni siguran kako je nakon toga moguća jako kvalitetna procjena ili zaključak iznutra. Osim toga, diktafon sam pred Šabanom Alijom uključio nažalost tek u njegovoj osamdesetoj godini, iako nije on kriv što su drugi od njega radili temu sve do sedamdeset i neke mu godine života. No, u pojedinim trenucima intervjua, bljesnula bi fantastična refleksija svijeta koji prema njemu i nije bio najnježniji. Primjerice, u jednom je trenu spomenuo kako ne bi imao ništa protiv da je, umjesto u Švedskoj, završio u Njemačkoj, ako je već morao bježati. Jer, a to je njegova misao, Nijemci su se izliječili od svog ludila, znaju što je sve i kako činjeno, danas su bolesni neki drugi.

Je li bilo problema s prepisivanjem zvučnog zapisa na papir, i koliko si intervencija u tekst pritom poduzeo?

— Isprekidan i težak govorni iskaz Šabana Alije trebalo je prilagoditi papiru, sintaktički mu zaobliti rečenice, a stilski ih održati vjernima izvorniku. I jezično ih napraviti prohodnijima, a opet sačuvati nešto od hercegovačkoga leksika. Priču sam prenio kronološki, pritom izostavivši moja pitanja, vjerujući da će tako biti bolje. A trebalo je ponajprije još sačuvati kasete neoštećenima, da ne propadne sav taj trud, novac i vrijeme. Na kanalu između Malmöa i Kopenhagena, dok sam na povratku u Hrvatsku vozio prema zračnoj luci, došlo je do manje havarije na katamaranu koji povezuje Dansku i Skandinaviju, pa sam u jednom trenu prigrlio vrećicu s kasetama, kao majka dijete. Ugledao me neki čovjek i nasmijao se, naprosto mu se na licu odledio grč od brige nad vlastitom sudbinom, i tko zna što je pomislio da nosim...

Razgovarao Kruno Lokotar