Što se sve može čuti na radiju i televiziji

Nedavno sam s jednim kolegom razgovarao o jeziku na našem radiju i televiziji. On je tvrdio da je prije dva-tri desetljeća jezična kultura tih dvaju medija bila na višem stupnju nego danas, a ja sam se gotovo složio. Raspravljali smo i o mogućim uzrocima i razlozima i nismo došli do nekoga određenog zaključka — sigurno je da se radi o odrazu stanovitoga općeg pada jezične kulture.

Pitanje je samo koliko je za to kriva škola, a bit će i da se u tim medijima danas posvećuje manja pažnja jeziku. Vjerojatno je uzrok i u tome da danas neprofesionalci nastupaju na radiju i televiziji više nego prije, ali ni profesionalni spikeri nesumnjivo nisu bez mane. Bilo kako bilo, danas ćemo se posvetiti jeziku na radiju i televiziji, zadržavajući se ovaj put samo na dva pitanja, na izgovoru stranih vlastitih imena (osoba, gradova, i dr.) i na naglašavanju.

Prilično su jednostavna pravila o izgovoru stranih vlastitih imena. Izgovaramo ih tako da tuđe glasove zamjenjujemo istim ili bar približno sličnim hrvatskima. Za nas neobične strane glasove ne izgovaramo, s izuzetkom glasa dz (npr. Ševarnadze) i samoglasničkoga l (npr. Vltava), jer su oni, iako strani, prilagođeni hrvatskomu glasovnom sustavu. To je opće pravilo, ali u praksi se postavlja nekoliko pitanja.

Mi strana vlastita imena (ne riječi!) iz jezika što se pišu latinicom, pišemo izvornim slovima i pravopisom. Iznimke su samo pojedini naši vlastiti nazivi (Beč, Rim, Himalaja i sl.). Spikeri i drugi što nastupaju u emisijama morali bi se unaprijed raspitati (ili bi ih valjalo upozoriti) kako se neka strana imena izvorno čitaju, pa onda odlučiti kako ih treba izgovarati hrvatskim glasovima. Valja paziti ne samo na tzv. svjetske jezike, i oni »manji« zaslužuju poštovanje. Još se danas zgrozim kada se sjetim kako sam svojedobno čuo jednoga komentatora kako izgovara Leč Ualesa, kao da se radi o Amerikancu. No i u nedavnoj reportaži s otvorenja ovogodišnje zimske olimpijade izgovarano je Leh Valesa, iako bi za ime Lech Walbsa pravi hrvatski izgovor bio Leh Valensa (izvorni je izgovor približno Leh Valensa, s nosnim e kao u francuskome). Jasno je, s druge strane, da ne treba oponašati izvorni izgovor drugih jezika, s tuđim glasovima, to bi zvučalo kao snobovska afektaža.

S jezicima što se ne pišu latinicom (ćirilica, grčko, arapsko, židovsko i druga pisma) postupak je s izgovorom isti, samo što i u pismu upotrebljavamo hrvatska latinička slova za glasove koje izgovaramo, no ovdje nije govor o pisanju. U svakom slučaju, treba se za neeuropske zemlje i zemlje bivšega Sovjetskog Saveza (usprkos svjetskim agencijama) držati što više domaćih oblika, a ne engleskih, francuskih, portugalskih, ruskih, naravno, ukoliko domaće saznamo i ukoliko već nemamo svoje ime za koji grad ili kakav drugi zemljopisni objekt (primjerice, Kijev je hrvatsko ime grada za koji bi ukrajinski oblik bio Kijiv, izvorno Kijiu, s prvim i nešto drugačijim).

Stanovito opravdanje za pogrješke koje se pojavljuju mogla bi biti činjenica da mi nemamo specijalnoga ortoepskog (pravogovornog) rječnika za izgovor stranih vlastitih imena (kao što, uostalom, uopće nemamo nikakva ortoepskog rječnika). U takvoj bi se knjizi trebala naći strana vlastita imena u izvornom pisanju (za latiničke jezike), zatim izvorni izgovor u odgovarajućem jeziku, pisan u fonetskoj transkripciji (za one kojima to treba), i konačno hrvatski izgovor (za sve korisnike takve knjige).

U starijim pravopisima, u Boranićevima i u novosadskome, bilo je nekih uputa o našem izgovaranju stranih vlastitih imena (i o njihovu pisanju, što je kod latiničkih jezika za nas nepotrebno), ali to je bilo skučeno i zastarjelo. Znatno više podataka nalazimo u četiri izdanja Anić-Silićeva pravopisa, ali tamo je nevjerojatno mnogo pogrješaka i propusta (vidi moj prikaz u 2. i 3. prošlogodišnjem broju časopisa Jezik). Babić-Finka-

-Mogušev pravopis uopće izostavlja tu problematiku, što je u načelu opravdano, jer je riječ o pitanju koje je mnogo više pravogovorno (ortoepsko) nego pravopisno (ortografsko), ali na taj je način još izrazitija potreba da se izradi pravogovorni priručnik s rječnikom.

Izgovor stranih vlastitih imena nije jedini jezični problem na našem radiju i osobito televiziji. Naglašavanje je s jedne strane neujednačeno, jer se spikeri u tome međusobno ne slažu, a poneki i sami naglašavaju čas ovako, čas onako. No čini se da postoje dva uzroka toj razložnosti. Prvi je, kako se lako može predvidjeti, u općem nemaru, a za drugi bi se moglo reći da u njem ima već nekakva sustava. Čini se da spikeri dobivaju upute kako se ne treba držati hrvatske standardne novoštokavske akcentuacije, koja je do sada bila smatrana normativnom i koja se uglavnom već oslobodila istočnih primjesa koje su joj u prošlosti bile nametane dugotrajnim pritiscima. Umjesto te akcentuacije, koja je prilično ujednačena (a koja se proglašava folklornom, zastarjelom, ruralnom i sl., čak i nehrvatskom), čini se da neki nude gradsku ležerno razgovornu akcentuaciju, prvenstveno »zagrebačku«, no nema takve općehrvatske urbane kolokvijalne akcentuacije, a i u samom je Zagrebu naglašavanje vrlo neujednačeno.

Riječ je, prije svega, o dvjema tendencijama. S jedne se strane žele ukloniti novoštokavski naglasci u tuđicama (forsira se npr. studXnt umjesto stůdent, aspirgn umjesto aspěron, i sl.), a s druge se strane žele ukloniti promjene akcenta u kosim padežima, to jest, primjerice, umjesto kěpHr, kipára (kao zědHr, zidára) nameće se naglasak kmpar, kmpara (slično kao rmbHr, rmbHra). U tom primjeru oba suvremena hrvatska rječnika, onaj Vladimira Anića i onaj pod uredništvom Jure Šonje, imaju kěpHr, kipára. Prije nekoliko dana bila je emisija o dupinima i naglašavalo se dşpin, dşpina (kako je već u Anića), umjesto důpon, dupína (kako je u Šonje). Možemo očekivati da uskoro počnemo slušati sXljaci, jşnaci, pmsari (u srpskim je rječnicima pmsHri), vćjnici, strFžari i sl. A čuo sam već i mşslimani iz Mćstara (umjesto muslimáni iz Mostára) i još mi se uši nisu oporavile.