Relativiziranje modernog

Relativiziranje modernog

The Modern Jazz Quartet, Blues on Bach, Atlantic, 7567-81393-2

U današnje vrijeme dosta izrazita netolerancija pa i netrpeljivost na relacijama moderno — tradicionalno u kulturi zapažaju se i u jazzu, gdje se stvari nerijetko postavljaju također dosta isključivo. Većina će se primjerice europskih free-jazzera s rezervom odnositi prema recimo be-bopu, da ne spominjem i starije stilove koje bilježimo prije te velike stilske revolucije u jazzu. Tradiciju (od lat. tradere — prenositi, nasljeđivati) trebalo bi cijeniti i poštovati svagdje, pa tako i u kulturi. I što je to napokon u jazzu, u tom dinamičnom glazbenom fenomenu čestih stilskih promjena 20. stoljeća uopće moderno. U evoluciji jazza postoji dakako distinkcija između tradicionalnog i modernog jazza, a razmeđu im tražimo sa završetkom swinga i nastankom be-bopa. No od toga trenutka prošlo je gotovo više od pola stoljeća!

Tako se u američkom jazzu na samom početku pedesetih godina ritam-sekcija tadašnjeg big banda Dizzyja Gillespieja na čelu s pijanistom, skladateljem i aranžerom Johnom Lewisom odvojila i drznula osnovati mali komorni sastav i u njegov naziv uvrstiti pridjev modern — (Modern Jazz Quartet). Pod tim je nazivom kvartet djelovao gotovo pola stoljeća postavši i ostavši jednom od najvažnijih epizoda povijesti jazza.

U velikom broju diskografskih izdanja MJQ je za Atlantic ostvario i projekt nazvan Blues on Bach. Školovan glazbenik, za prosječna džezista široke naobrazbe, John Lewis bio je privržen bluesu, ali u velikoj mjeri zainteresiran za komorni pristup jazz-muziciranju te sintezama jazza i klasične glazbe. Barok, te napose Johann Sebastian Bach, bili su mu također zamjetno nadahnuće, što ni u kombinaciji s bluesom nije moglo derogirati moderno u sviranju MJQ-a pa tako ni jazza predstavljena na CD-u Blues on Bach. Za taj je disk MJQ u svom klasičnom sastavu: John Lewis, glasovir, a za ovu prigodu i čembalo, Milt Jackson, vibrafon, Percy Heath, kontrabas i Connie Kay, bubnjevi, četiri originalna Lewisova i Jacksonova bluesa, napisana u raznim, ali ipak zadanim tonalitetima, naslovljenima po uzoru na skladbe ozbiljne glazbe, kako bi se njihovim predznacima dobilo prezime B-A-C-H. To su teme s naslovima Blues in B-flat, Blues in A-minor, Blues in C-minor i Blues in H (B). Ostalih je pet skladbi, kombiniranih sa spomenutim bluesevima John Lewis zasnovao na Bachovim djelima, koralima, preludijima i fugama, nazvavši ih redom: Regret, Rise up in the Morning, Precious Joy, Dont Stop This Train i Tears from the Children. Tom je kombinacijom John Lewis evidentno i na vrlo dobar, kvalitetan, moderan komorni način ostvario neke od svojih neprijepornih glazbenih ambicija, povezavši na optimalan način dva na prvi pogled nespojiva i vrlo udaljena glazbena fenomena, relativizirajući pojam modernog u jazzu.

S jedne strane neprijeporna tradicija bluesa s uporabom kontrapunkta, najčešće dviju melodijskih linija glasovira i vibrafona, a s druge inspiracije Bachovih djela pod zajedničkim nazivnikom razrađenog i decentno donesena materijala, daju disku Blues on Bach posebnu zanimljivost i sad već neponovljivu dokumentarnu vrijednost.

Mladen Mazur