Protiv svake isključivosti

Protiv svake isključivosti

Vinko Foretić, Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, Književni krug Split, Matica hrvatska Dubrovnik, 2001.

Možda će zvučati čudno, ali, premda je Vinko Foretić svoj vijek proveo u najburnijim razdobljima dvadesetog stoljeća, on je po svemu ipak bio izuzetno sretan. Dva pôla njegova intelektualnog bića — vjera u moderni projekt i katolički fideizam — za njega nikad nisu bili upitni, a ponajmanje u međusobnoj suprotnosti. Štoviše, u svojim je spekulativnim radovima, poput spornog članka »Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku«, proviđao drevna vrela u modernom ključu, na način koji ga predstavlja kao povjesničara kontinuiteta, koji nije vjerovao u promjenljivost ljudske naravi.

Kad govorimo o Vinku Foretiću uvijek se vraćamo vrelima. Kao dugogodišnji arhivski radnik i direktor Dubrovačkog arhiva, bio je virtuoz vrela. Njegova je prevažna sinteza Otok Korčula u srednjem vijeku (1940) nastala u dijalogu s vrelima, te i danas predstavlja najpouzdaniji vodič za povijest ovog hrvatskog otoka. No, isto se odnosi na svaki Foretićev istraživački poduhvat — od njegova istraživanja dubrovačkih bratovština, preko prvih temeljitih studija iz poratnog razdoblja, primjerice o staroj dubrovačkoj djedini (1951), do zrele sinteze Povijesti Dubrovnika do 1808. (1980), koja ga je predstavila kao jednog od najvažnijih hrvatskih povjesničara. On nije težio senzacijama koliko vjernoj i mukotrpnoj rekonstrukciji naše prošlosti, oslanjajući se, u prvom redu, na okolnosti političkog razvoja.

Osporavatelj dogmi

Kao najodgovorniji hrvatski povjesničar u Dubrovniku i južnoj Dalmaciji, Vinko se Foretić neminovno našao u ulozi osporavatelja raznih totalitarnih dogmi, koje su često služile kao pomoćno sredstvo presizanja za dubrovačkom kulturnom baštinom. Kad se ima u vidu da moderne Hrvatske ne bi bilo bez dubrovačkog zaloga, što su ga Gaj i drugi preporoditelji iz gornje Hrvatske ugradili u svoj koncept kulture ilirske, onda je posve razvidno koliko je važna bila uloga Vinka Foretića u obrani dubrovačke povijesti. Tako je Vinko Foretić, još u ranim danima komunističke diktature, iznosio argumente protiv ekonomskog determinizma u iščitavanju dubrovačke povijesti, kao i protiv ondašnjih autarkičkih iluzija. Kasnije, u ozračju velikosrpskih presizanja, zalagao se za ispravno vrednovanje »prevažne« godine 1358, kad je ugarsko-hrvatski kralj Lájos IV (Ludovik Veliki) Zadarskim mirom prisilio Mlečane da se odreknu svoje vlasti na istočnom Jadranu, i time osigurao Dubrovačku Republiku unutar ugarsko-hrvatske države.

Ovdje sakupljene studije i rasprave Vinka Foretića doista jesu doprinosi hrvatskoj povijesti jer Foretić je neumorno ukazivao kako su Dubrovnik i Dalmacija postepeno, a posebno poslije uspona Habsburgovaca, bili upućeni prema novom središtu nacionalnog okupljanja na hrvatskom sjeveru. Na taj se način suprotstavio »turskoj tezi« beogradske škole, koja je sustavno preuveličavala implikacije dubrovačke oslonjenosti na Otomansko Carstvo. No, budući da su Foretićeva istraživanja uvijek bila vrlo konkretna, on je često iznenađivao i one koji su u vezi sa sjeverom vidjeli tek koristan ideologem. Foretićeva studija o odnosima Dubrovnika sa sjevernom Hrvatskom važna je upravo zato jer je on intenzivnost ovih odnošaja potkrijepio čitavim nizom primjera, od dobave plaćenika barabanata sa sjevera, koji da su, riječima jednog dokumenta iz 1618, »Hrvati našeg jezika i katolici«, do pojave dubrovačkog novca u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću.

Nacionalni aspekti u dubrovačkoj kulturi

Ništa manje važna nije bila Foretićeva uloga u proučavanju nacionalnih aspekata u dubrovačkoj kulturi. Njegovi spisi o Mavru Vetranoviću možda pretjerivaju u traženju protuotomanske tematike gdje je doista nije bilo, ali su, kao i drugi Foretićevi tekstovi posve izbalansirani i okrenuti jednom realnom gledanju dubrovačke kulturne prošlosti. Tako je Vinko Foretić, uvijek na svoj smiren i temeljit način, davao argumente protiv teze o dubrovačkoj dekadenciji u osamnaestom stoljeću. I, doista, dubrovački je kulturni utjecaj po mnogočemu bio veći u Ottocentu nego u ranijim razdobljima. Tako se i pitanje dubrovačke tiskare, odnosno kasnog datuma njezinog osnivanja, može okrenuti naglavce. Te, napokon, Foretićevo sudjelovanje na glasovitom Matičinom znanstvenom savjetovanju o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda u ožujku 1966. njegov je obol reformnim strujanjima u hrvatskoj historiografiji koja će rasti do Karađorđeva, ali koja ni poslije tog fatalnog datuma nikad više neće biti dokinuta.

Vinko Foretić je u prvom redu bio istinoljubiv. Utemeljen u hrvatskom ozračju rodne Korčule i našeg Dubrovnika on nikada nije forsirao vrela ili silovao neminovna ograničenja pojedinih povijesnih razdoblja naše izuzetno složene povijesti. Strana mu je bila svaka isključivost — nacionalna, vjerska, ideološka — pa je zato, uvijek dostojanstven i uspravan, doista ostavio jedan velik i častan trag. Golem je njegov udio u hrvatskoj historiografiji dvadesetog stoljeća. I, ako smijem završiti posve osobno, držim se privilegiranim što sam imao prigodu biti njegovim neformalnim učenikom. Vinko Foretić nikad nije izgubio nadu u pobjedu razuma i pravde. Nikad nije prestao djelovati preko osobnog primjera.

Ivo Banac