Prividni mir

Uljezi (The Others), Alejandro Amenábar

Osim što predstavlja sasvim drukčiji tip filma strave od onoga koji nam nude američki klišeji, film Uljezi specifičan je i zbog činjenice što njegov autor, Alejandro Amenábar, nije autor samo u smislu scenarističkog osmišljavanja i redateljskog rada, nego je autor i u smislu oblikovanja zvučne vrpce. Doduše, podatak da Amenábar nema nikakvo glazbeno obrazovanje ne ohrabruje — no slušanje filma (čemu smo u početku prionuli sumnjičavo), otkriva Amenábarov izniman talent za stvaranje i povezivanje i vizualnog i auditivnog. Svojevrsna atmosferičnost i smisao za slikovno prikazivanje nisu, naime, prisutni samo u slici, nego su se jednako odrazili i u filmskoj glazbi.

Suvereno vladajući orkestrom i filmskom orkestracijom te slažući paralelno orkestralne i tonalitetne boje Amenábar dodaje još jedan sloj ioanako višeslojnu opisu Grace i njezine male obitelji koju napadaju nevidljivi uljezi. Ta je glazba prozračna poput Gracinih uplašenih očiju, a istodobno je teška poput zastora koji uvijek moraju biti navučeni na prozore (djeca su alergična na svjetlost). Pratimo kako redatelj niže harmonije u hladnu miru proširena tonaliteta, i otkrivamo da su te harmonije, unatoč Amenábarovoj slabašnoj glazbenoj pozadini, smislene i čvrsto povezane s filmskim kontekstom. No prošireni tonalitet nije uvijek miran — ponekad je ispunjen nenadanim glazbenim udarima ili neočekivanim glazbenim pokretom, zvučnim efektima i registarskim sukobima. No nekako se Amenábar uvijek uspije vratiti prividnom miru, koji, poput konstante od koje je nemoguće pobjeći, nagovješćuje nešto... I tjera u iščekivanje.

Način na koji Alejandro Amenábar gradi suspens blizak je Hitchcockovu: glazbene partiture obojice kreću se između kratkih smirenja i neočekivanih glazbenih udara, a sve skupa počiva na prilično neutralnoj okosnici prošireno-tonalitetne atmosfere. Razlika je, dakako, u tome što se Hitchcock oslanjao na druge skladatelje — ponajprije Bernarda Herrmanna (zašto ne iznenađuje činjenica da je Herrmann Amenábarov omiljeni skladatelj?), dok se Alejandro Amenábar odlučio sâm skladati za svoje filmove, svjestan da će najbolje ostvariti napetost ako najvažniji nevidljivi element suspensa (glazba) bude pod njegovom neposrednom kontrolom.

Odluka je bila prilično riskantna, ali se pokazala vrlo uspješnom, i to ne samo u ovom, nego i u ranijim Amenábarovim filmovima. Sjetimo se filma Otvori oči, koji smo nedavno gledali u obliku američkog remakea Nebo boje vanilije. Kolika je razlika između mirna, tiha i promišljena podgrijavanja gledateljeve/slušateljeve mašte i jasno komercijalno usmjerena (a komercijalan nije bio samo lik Toma Cruisea, nego i zvučna vrpca pretrpana songovima!) filma čija se neobična priča uopće ne uklapa u ideju producentske udice bačene publici!

Amenábar je introvertirana umjetnička duša koja komercijalnost ostvaruje oblikujući cjelovito umjetničko djelo, gotov Gesamtkunstwerk — a tu ništa, pa čak ni glazba, ne staje na put psihološkom poigravanju živcima filmskih likova i publike. Ići suprotno od očekivanog i od onog što se uvijek radi redateljev je moto čak i onda kada više nije redatelj, nego kada postaje skladatelj. Zato njegova drhtavo prozračna glazba ispresijecana instrumentalnim zvučnim efektima, koja polako, ali sigurno grize živce, staje u trenutku najstrašnijih scena. I, odvijajući se onako u mraku i tišini, te scene postaju još strašnije i efektnije. Postupak je, zapravo, klasičan, ali zaboravljen u gomili američkoga komercijalnog otpada budi divljenje ravno otkriću nečega novog. No to novo nije bilo novo ni prije pedesetak godina, kada je John Cage govorio o tišini kao o »suprotnom, ali nužnom partneru zvuka«. Nije novo ni danas, samo što je drukčije od svega na što smo navikli. I zato ima težinu — ne samo težinu podsjetnika, nego težinu inventivnosti mašte, kreativnosti i umjetnički vrijednog.

Irena Paulus