Prijateljsko uvjeravanje

Nismo li u razdoblju krize slične onoj koja je stvorila filmove prijateljskog uvjeravanja, a ako jesmo, neće li nastati i neki slični, toj krizi primjereni filmovi?

Prije otprilike četrdeset i pet godina Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu dobio je film Prijateljsko uvjeravanje (1956) Williama Wylera, tada jednoga od najznamenitijih svjetskih redatelja, redatelja kojega su nekoć slavili K. Mizoguchi, J.-P. Melville, J. Huston, André Bazin, F. Lang, čiji je film Najbolje godine našega života (1946) u anketi o najdražim filmovima Billy Wilder nedavno stavio na prvo mjesto svojih favorita. A i Petar Krelja sjetio ga se u svojemu tekstu u posljednjem broju »Hrvatskoga filmskog ljetopisa«

Namjera ovoga teksta nije raspravljanje o redatelju čiji je ugled počeo slabiti upravo u doba dobivanja spomenute nagrade, ali kojega se još uvijek s uvažavanjem sjete njegovi kolege i čiji filmovi ne silaze s televizijskih ekrana. Zanimljiviji su možda motivi kanskoga žirija koji mu je dodijelio nagradu — i to ispred takvih filmova kao što su Bressonov, Bergmanov, Fellinijev i Wajdin. Kada bi se taj festival ponovio — zanimljiva mogućnost koja bi se mogla ostvariti kinotečnim smotrama — teško da bi se Wyler dočepao ikakve nagrade.

No, dakle, Wylerov film je barem dobar, Wyler je bio redatelj iznimna ugleda kojemu htjedoše dati i takvu nagradu, bio je ugledan i kao građanin — zbog hrabrosti u ratu, držanja u razdoblju makartizma, zbog filmova s jasnom socijalnokritičkom oštricom. Bio je, međutim, još jedan razlog kojemu ćemo se posvetiti, a koji se odnosi na ondašnji cijenjeni tematski trend u svjetskom filmu.

Pred novim ratom

Nakon Drugoga svjetskog rata, razumljivo, angažirana kritika respektirala je filmove o ratnim strahotama i bijedi koju je rat namro. Ti su trendovi stigli u završnicu negdje oko 1950, kad je De Sica svoje siromahe sprašio u raj u Čudu u Milanu (1950) i kada je René Clément za svoje dječje junake, žrtve rata, smislio igru pokapanja u Zabranjenim igrama (1951). No, javila su se ubrzo i dva druga trenda. Prvi je bio onaj čiji su promotori pokušavali transcendirati te sadržaje, u filmovima koji uzdižu čovjekovu moralnu snagu do stupnja religioznoga uvjerenja, a tom kadikad i neskrivenu trendu religijskih filmova osobito su pridonijeli Robert Bresson, Carl Theodor Dreyer, John Ford i Roberto Rossellini. A onda sredinom pedesetih javila se nova, da ne kažemo konkretnija tematika. Naime, svijet, koji rat još nije zaboravio, opet se oko 1950. našao pred novim ratom, tzv. hladnim ratom, u blokovskim prijetnjama u kojima se nije samo zveckalo oružjem, nego i mahalo fotografijom atomske gljive. Kao što je poznato, taj hladni rat trajao je dugo, tek u siječnju 1991. u svom ga je govoru abolirao američki predsjednik Bush, a već u početku naveo je na teme drugoga, aktualnoga trenda.

Iako se u biti svode na isti sadržaj, odnosno isti osjećaj situacije u kojoj se tadašnji čovjek nalazi, radi preglednosti mogu se podijeliti u tri skupine. To su teme ukidanja smrtne kazne, zatim pacifističko antimilitarističke teme i naposljetku, kad smo pri Wylerovu filmu što će se prikazati na televiziji teme snošljivosti, odnosno prijateljskoga uvjeravanja.

Prvu skupinu tema kao posljedicu rata koji je odnio milijune života, začeo je u Francuskoj André Cayatte, po struci pravnik, potaknut aferom Seznéc, a proširila se i na Veliku Britaniju nakon što je umjesto zločinca Christieja bio smaknut nevini policajac koji se nije znao obraniti. Uz Cayatteov film Pravda je izvršena (1950), pa zatim Svi smo mi ubojice (1952), takav film napravio je Joseph Losey Vrijeme bez milosti (1956), a tom se usmjerenju implicitno pridružuje i Wyler u kojega će zalaganje za prastaro ne ubij biti poenta tri uzastopna filma (Časovi očaja, 1955, Prijateljsko uvjeravanje, 1956, Velika zemlja, 1958).

Druga tematika (i stajališta) nalazimo u antiratnim filmovima sa snažnom optužbom militarističkog mentaliteta, dakle onoga zbog kojega se gube životi. I tu su sada filmovi poput oskarovca Most na rijeci Kwai (1957) Davida Leana, Aldricheva Napada (1956), Kubrickovih Putova slave (1957), N. Rayeve Gorke pobjede (1957), Ichikawinih filmova, a Losey se poslije pridružio filmom Za kralja i domovinu (1964).

Treća je bila tema tolerancije i potrebe za usuglašavanjem, a tako se možda može izbjeći rat. O tome govore i dva naslova — Kad bi svi momci svijeta (1955) Christian-Jaquea što je i naslov pjesme Arsena Dedića nastale koju godinu poslije filma te Prijateljsko uvjeravanje koje sadrži i prvu podtemu ovoga kompleksa. Kako piše u uvodnom tekstu, to je film o kvekerima, ljudima koji se protive nasilju, a dodajmo da se Wyler iznimno rijetko služio pisanim objašnjenjima i komentarima. A da bi se učvrstili naznačeni razlozi za izbor žirija u Cannesu, važno je spomenuti da se na istom festivalu prikazao i jugoslavenski antiratni film Dolina mira Franceta Štiglica, čiji protagonist, crnački glumac John Kitzmiller, dobiva nagradu za najboljeg glumca.

Priča o kontekstu koji je pomogao Wylerovu filmu ne minorizira toga redatelja s nezanemarivim doprinosom. Ona prije može poslužiti kao uvod u razmišljanja o motivima, prihvatljivim ili neprihvatljivim, što stoje iza mnogih drugih festivalskih i oskarovskih nagrada.

Umjesto problematiziranja ovih tema čini se preporučljivim vratiti se početnoj. Naznačeni trend ili trendovi nisu prestali s tim razdobljem. Ubrzo će se, na primjer, razraditi u sižejima o atomskoj kataklizmi (npr. A. Resnais, S. Lumet, S. Kubrick) pa u filmovima postapokalipse, a moglo bi se i dalje nabrajati, i u razmatranje uključiti američke vijetnamske filmove. Zanimljivo je, međutim, naznačiti da se tih triju tema pedesetih nisu prihvatili mnogi redatelji koji su tada bili na usponu, kao Antonioni, Bergman i Fellini, te većina redatelja novoga vala, koji ostadoše posvećeni svojim autorskim svjetovima. Također, zanimljivost je odnos redatelja iz struje tzv. političkog filma s kraja šezdesetih: dobrostivost, pacifizam pristupa većine spomenutih redatelja bijahu za njih i proizvod političke naive koja zaslužuje da bude ismijana.

Posljednje pitanje moglo bi se, dakako, odnositi na današnji svijet i film. Nismo li u razdoblju krize slične onoj koja je stvorila filmove prijateljskog uvjeravanja, a ako jesmo, neće li nastati i neki slični, toj krizi primjereni filmovi?