Prekretnica

Prekretnica

Svjesni potrebe za poboljšanjem vlastite umjetničke kvalitete, Zagrebački solisti su pokrenuli pitanje promjene čelnoga čovjeka. Anđelko Krpan, član Zagrebačkih solista do 1993, a od 1997. i koncertmajstor, napustio je ansambl nakon što je izabran novi voditelj, violinist Karlo Slobodan Fio, sin uglednog zborovođe i skladatelja Dinka Fia.

Zagrebački solisti zahvalili su Anđelku Krpanu »za trud i umjetničko pregnuće koje je uložio u dobrobit i napredak Zagrebačkih solista«, te marljivo i s novim poletom prionuli uspostavljanju međusobnog povjerenja i dijaloga, kako bi se ostvarile želje za napretkom i vraćanjem nekadašnjeg ugleda ansambla ususret njegovoj pedesetoj obljetnici.

Karlo Slobodan Fio rođen je 1961. u Zagrebu, gdje je diplomirao na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Martina Barića, a zatim nastavlja studij u inozemstvu: Beču, Francuskoj i SAD-u. Bio je koncertni majstor (ili zamjenik) Bečkog i Münchenskog komornog orkestra, Londonske filharmonije i Solista berlinske komorne filharmonije, te je nastupao i kao solist na brojnim turnejama i koncertima diljem svijeta. Karlo Slobodan Fio radio je intenzivno sa Zagrebačkim solistima i prije 1. ožujka, kada je službeno postavljen na to mjesto, kako bi u težnji za najvišim umjetničkim dometima pripremio zahtjevan program za inauguracijski koncert 12. ožujka u HGZ-u i za turneju po Njemačkoj (od 14-24. ožujka).

Dvorana HGY-a osvanula je puna znatiželjne publike u očekivanju promjene. No, za radikalne promjene treba više vremena. A da bi se one mogle dogoditi, pokazalo se već na ovom prvom zajedničkom nastupu koji je unatoč početnom uzbuđenju i tremi pružio dobar dojam uz bogatu zvučnu sliku, preciznost i angažirano sviranje.

Program je bio omeđen Chaconom u g-molu Henryja Purcella u redakciji Benjamina Brittena i Kvartetom u f-molu op. 95 (u obradi za gudače) Ludwiga van Beethovena, dok je središnji dio pripao glazbi Josepha Haydena, 52. Simfoniji u c-molu i Koncertu za obou i orkestar u C-duru. Tu su sudjelovali i gosti oboisti Branko Mihanović i Georg Draušnik, te hornisti Bank Harkay i Ivica Novak.

Solistička točka bila je u znaku osebujnog engleskog oboista Simona Denta, virtuoza besprijekorne tehnike, koji je svojom vedrinom i očitim uživanjem u muziciranju u dobroj mjeri zarazio ansambl koji mu je pružio odgvarajuću, živu pratnju. Upitna je međutim bila stilska komponenta tog klasičnog djela s previše agogičkih sloboda, doslovno na rubu karikature.

No važno je u svemu tome da su Zagrebački solisti pokazali da žele i mogu bolje i drukčije, a za to ipak treba vremena. Zanimljiva su u tom kontekstu razmišljanja i odgovori Karla Slobodana Fia u razgovoru koji smo vodili uoči koncerta. Na pitanje što ga je ponukalo da se vrati u Zagreb, Fio je odgovorio:

— Ja sam odrastao sa Zagrebačkim solistima. Išao sam još kao mali dečko na njihove koncerte, što me potaknulo da kasnije radim u komornim orkestrima od Beča do Münchena. Normalno je da mi je taj ansambl bio uzor svojom kvalitetom, svojim stavom na bini. Zagrebački solisti su zapravo obilježili moju karijeru prije nego što sam je započeo izvan Zagreba.

Vi ste i kasnije izvana pratili Zagrebačke soliste. Što mislite, kako se može unaprijediti njihovo sviranje?

— Kao u svemu u životu, čovjek prvo mora znati i biti spreman drugima nešto dati, a onda može od njih početi i tražiti. Ja sam naišao na izvanrednu suradnju ansambla, gdje svaki čovjek sjedi, kako se kaže na rubu solice, dolazi pola sata ranije i teško mu je otići nakon probe. Znači, osjetio sam da se stvorila kemija i klima. Ansambl ima velike kvalitete. Tu ima ljudi koji su toliko odani ansamblu, jer su tu već 25 ili 20 godina i prošli su s tim ansamblom sve velike bine na svijetu i imaju još puno energije koja proizlazi iz privrženosti ansamblu. To je njihov život. Smatram da za svakog člana ansambla to mora biti uvjet; onda je lako raditi s ljudima. Slušajući ljude, možete ih voditi, ne samo govoreći im kako da sviraju. Znači, kvalitea koju sam ovdje zatekao velika mi je inspiracija i pomoć, jer moj se rad zasniva — nakon početne koncepcije koju moram donijeti sa sobom — na dijalog sa svakim pojedinim članom. Znači, to je proces koji se događa u hodu i koji onda dovodi do kreativnosti.

Što želite postići?

— Mislim da jedan ovakav ansambl bez dirigenta mora biti pomalo mušketirski — nedodirljiv što se tiče kvalitete, a prisan u kontaktima s javnošću, prema svojim bivšim zaslužnim članovima i budućim generacijama iz kojih će izaći mladi ljudi vrijedni da uđu u ansambl. Znači prisnost u kojoj nas javnost mora moći opipati sa svim svojim osjetilima, a kvaliteta mora biti izvan kategorije.

Spomenuli ste dirigenta. Svojevremeno je ansambl počeo s dirigentom Antoniom Janigrom i tada je bio najbolji. Ne mislite li da bi katkad ansamblu dobro došao dirigent?

— To si pitanje ovdje uopće nisam postavljao, zbog toga što to jest ansambl bez dirigenta. To je kod svakog velikog pedagoga, kao što je bio i Janigro, da odgajate ne samo svirača, nego i ličnost koja će biti samostalna i nakon studija. Nije odlika pedagoga da njegov student nakon studija ne zna sam studirati nova djela, nego da stalno svira samo ono što je radio sa svojim profesorom. Mislim da je Antonio Janigro ansambl doveo do takve kvalitete da je svaki član pojedinačno znao točno što treba raditi, da se stvorila takva unutrašnja dinamika u ansamblu da je ljudima nakon toga bilo teško prihvatiti bilo koga drugoga. Ta se tradicija zatim prenosila iz generacije u generaciju. Zato sam reako: stari članovi, privrženi članovi, kvalitetni članovi su ti ljudi koji prenose energiju kao zrno koje stalno bacate po plodnoj zemlji.

Višnja Požgaj