Povjerenje u novi rječnik

Povjerenje u novi rječnik

Svađa bogova i božica iznimno je duhovita i zabavna, i baš kad vam se sve to učini sjajnim opuštanjem slijedi obrat. Bogove u smirujućem zajedničkom ritualu jutarnjeg umivanja prekidaju jezivi zvukovi. Kao da se kolje prase, nešto puca, grmi, gori

Ušao nam je u redoviti i ugodni običaj, da se svake druge srijede, nakon izlaska novoga broja, nađemo u uredništvu »Vijenca« i prokomentiramo objavljene tekstove i događanja, kao i ono što se sprema za sljedeći broj. Ispalo je da u prošlom broju zagrebački HNK nije baš slavno prošao: Marija Barbieri bila je razočarana Godunovim, a Gordana Ostović »očajna« nakon tragikomedije u dva čina posvećene Rukama Ranka Marinkovića. Dakle ni opera ni drama nisu se proslavile — red je na baletu, mojoj malenkosti i najavljenoj premijeri Ateliera Chorégraphique. (Moram priznati da mi je već tada sijevnula sretna misao: rečenica iz jednog prikaza iz 1922. — u povodu svečane predstave u čast Aleksandrova vjenčanja — koja napominje da je u tom trenutku balet jedina sila kojom se može podičiti zagrebačko kazalište... Nisam je izrekla da ne ureknem.)

Neki oblik male scene

Atelijer je umjetnički prostor otvoren stvaranju. Koreografski atelijer nastao je iz potrebe za prostorom kontinuiranog umjetničkog kreiranja. Mladi autori (do kada mladi?) Staša Zurovac i Mark Boldin, shvativši da nije vrijeme za čekanje nekih boljih uvjeta, i nove, službeno organizirane Koreografske radionice članova baleta HNK, pokrenuli su u prosincu prošle godine samostalnu umjetničku organizaciju Atelier Chorégraphique, koja zapravo djeluje pri HNK kao neki oblik male scene. Naime, i autori i plesači članovi su Baleta HNK, a probe se održavaju u vrijeme pauza u baletnoj dvorani. Zajedno ih veže radost istraživanja vlastitih plesačkih mogućnosti i koreografskih rješenja. Rijedak je to i lijep spoj entuzijazma i profesionalnosti.

Osim toga mala umjetnička organizacija fleksibilnija je, kao nezavisnoj lakše joj je komunicirati i dogovarati se i s drugim kazališnim kućama. Autorska večer Koreografskog atelijera s dvjema praizvedbama: Amore... mio Marka Boldina i Bogovi su ljuti Staše Zurovca ostvarena je u zajedničkoj produkciji s HNK Zagreb i INK Pula.

Slijed šest dueta

Amore... mio, koreografija Marka Boldina, bila je prvo ugodno iznenađenje večeri. Novi Boldin, koji manje filozofira, a više se igra. Njegova stara tema, nezaustavljivo protjecanje vremena koje relativizira svako životno događanje, prepoznaje se i ovdje, ali ne kao crna, pretenciozna tema djela, kao u Penelope Revisited ili u Kad bi..., nego kao blagi, sjetni začin. Amore... mio slijed je šest dueta, diskretne, ali jasne dramaturške linije. Šestero plesača nalaze se u različitim odnosima, ali sve pokreće isto: traženje ljubavi. Tajanstveni gospodin, pomalo nalik klaunu (glumac Ivica Pucar), tu željenu ljubav daje, uzima, prenosi. On sažalijeva, veseli se, tuguje, povezuje priču i uopće pokreće vrtuljak smiješno-tužna životnog zabavišta. Dueti su vrlo lijepi, plesni i izražajno izvedeni, a svaki otvara novu priču. Kostimi Barbare Bourek jednostavni su i dobro individualno rješavaju i boje karaktere i situacije. Uopće, vrijednost je ovakvih programa između ostalog i u tome što nam otkrivaju sasvim nova lica i kvalitete plesača koji inače precizno i samozatajno funkcioniraju u klasičnim grupacijama. Daju im rijetku priliku da se kao solisti pokažu u najboljem svjetlu, u onome u čemu su najjači. Ples mlade udovice (Ersilia Nikpalj) s čovjekom sa slike (Andrej Barbanov) trenutak je ispada suzdržavane erotike. Mario Škalić bio je pravo otkriće scenskog izraza u vrlo duhovitu duetu muško-muškog snubljenja s Barbanovim. Škalić i Mirna Sporiš-Palada imaju zgodan mladenački ples — ona je tu još gotovo djevojčica, da bi u sljedećem duetu — s Markom Boldinom, prerasla u ženu iz snova. Raspuštena kosa i bijela prozirna haljina lepršaju uz romantičnu glazbenu pozadinu Cherbourških kišobrana. Slijedi rasplet: Amore... mio! — Boldina zove starija, upravo prevarena i ostavljena žena (Giulia Ferrari). Njihov duet prati Brel: Ne me quitte pas. Posljednji ples povezuje dvije tužne žene, i početni i završni duet. Zatvara se krug, šest od bezbroj mogućih susreta.

Glazbeni kolaž (Nino Rota, Donna Mckevitt, Goran Bregović, Louiguy, Meredith Monk, Stephane Grappelli i Brel, te izvadak iz filma Casablanca) vrlo funkcionalno mijenja atmosferu dueta podcrtavajući priču. Vjerojatno me francuska šansona podsjetila na izvrstan lanjski nastup Francuskog mladog baleta. Naime, tada smo vidjeli kako se sjajne koreografske minijature mogu postaviti u igri teksta i glazbe. (A kad smo već kod Francuza, izlazak Ateliera Chorégraphique kao da je odlično najavio Dane frankofonije koji se tijekom ožujka obilježavaju u Zagrebu. Kako u programskoj knjižici ništa u tom smislu ne piše, predlažem autorima da razmisle i o toj mogućnosti suradnje?!)

Svjetla je u oba dijela programa oblikovao Vladimir Kazda, a scenografiju, po običaju vrlo diskretnu, kad je riječ o plesnoj predstavi kojoj je nužan slobodan prostor, Dinka Jeričević.

Priča o razljućenim bogovima

Drugi dio koreografske večeri Atelijera bio je tek svečanost. Bogovi su ljuti. Koreograf Staša Zurovac preuzeo je naslov glazbe Jeana Marca Zelwera (Les Dieux sont fâchés), koja je inače i napisana za balet. Dramaturški predložak nije imao, nego je na odličnu, dramski bogatu i raznoliku glazbu uokvirenu francuskim prijevodom stihova Emily Dickinson ispričao svoju priču o razljućenim bogovima. Sjajna izvođačka ekipa: osim autora tu su Olja Jovanović-Zurovac, Valentina Kržić, Edina Pličanić, Alen Gotal i George Stanciu, bacila se u posao do kraja i s punim povjerenjem u novi rječnik, drukčiji plesni izraz. Balansirajući na stalnoj granici karikaturalnog, oni se kreću u čudnom spoju marionetske ukočenosti i nekontrolirana razbacivanja pokreta. Grbavi i uleknuti, raščupani i drhtavi u jakom tempu vode priču. A zašto su bogovi ljuti? Teško je to točno reći, da li ih se dovoljno ne sluša, ne časti i ne poštuje? Koliko su krivi oni obični smrtnici odozdo, a koliko je problem u dosadi njihova božanskog trajanja na Olimpu? Očito je da ima više razloga, i da se bogovi tome strastveno (baš poput ljudi!) prepuštaju. Sukob se zaoštrava po spolnoj liniji. U ritmu bubnjeva silaze sa svojih tronova i postaju primitivna božanstva. Svađa bogova i božica iznimno je duhovita i zabavna, i baš kad vam se sve to učini sjajnim opuštanjem slijedi obrat. Bogove u smirujućem zajedničkom ritualu jutarnjeg umivanja prekidaju jezivi zvukovi. Kao da se kolje prase, nešto puca, grmi, gori. Crveno svjetlo (plesači su svi u jednakim, jednostavnim bijelim haljetcima — kostimografkinje Katarine Radošević-Galić) scenu pretvara u pakao. Odnosno to svjetlo odozdo osvjetljava zbunjene, očajne, razmahane, nemoćne da išta spriječe, — bogove. Je li to dolje tragična, umnožena, jeka onog gore? Oni su se zapravo samo malo zaigrali i u međusobnim povredama taštine zaboravili na moguće posljedice? Ili su svjesno uvukli smrtnike u svoje svađe pa su ostali i sami zgranuti nad njihovom temeljitošću? (Koliko je samo ljudi stradalo zbog toga što je Paris morao izabrati najljepšu božicu?) Zurovčevi bogovi malo će se povući, otići će dalje, više, u maglovite visine. A onda će se smjestiti i ponovno se početi dosađivati i svađati.

Staša Zurovac jedan je od rijetkih muških plesača HNK, đak zagrebačke baletne škole. Dva puta dobitnik je nagrade Oskar Harmoš za najbolje muško ostvarenje, a jednom Nagrade hrvatskog glumišta. Čini se da je trenutno na vrhuncu plesačke karijere. Zato se Šparemblekov Čudesni mandarin i Faust dosada predstavio tek s nekoliko koreografskih minijatura. Ali vrlo zapaženih. Kako sam kaže, doći će vrijeme za sve! Ako je itko u to i sumnjao, nakon ljutitih bogova više neće.

Maja Đurinović