Potencijal Cvijetine legende

Potencijal Cvijetine legende

Matilde Tortora, Fiora/Cvijeta (Dijalog bez Torquata), dvojezično talijansko-hrvatsko izdanje, prevela i obradila Suzana Glavaš, La mongolfiera, Cosenza, 2002.

Maleno se legitimira velikim, žensko muškim, otkada se piše povijest književnosti. S druge strane, veliko se prepoznaje u malenom, a muško u ženskom, također oduvijek. Svatko tko je naslutio da govoreći o knjizi talijanske pjesnikinje i prozaistice Matilde Tortora (1948), posvećenoj našoj Cvijeti Zuzorić, velikom nazivam talijansku kulturu, a hrvatsku malom, može smjesta prigovoriti kako komparativna književnost u svojim bavljenjima ne kreće više nužno od središta iradijacije, zanimljive su joj periferije carstava, riječju — takva je podjela preživjela. U teoriji, da. Kad je ipak riječ o individualnim spisateljskim i/ili kritičkim itinerarima, iskustvo nas uči da je autorskim osobnostima odgojenima u kulturama s kompleksom više vrijednosti potreban osobit, bilo naslijeđen bilo stečen, osjećaj za rubno da bi od blijeska (spomenutog) prepoznavanja krenule u ozbiljniji literarni angažman. Takav senzibilitet mora da je vodio i Matilde Tortora kad je Cvijeti Zuzorić (Fiori Zuzzeri Pescioni) odlučila posvetiti dramski dijalog koji je okosnica ove knjige. A s njom razgovara tko li drugi nego — Mara Gundulić, koja se nalazi kod nje u posjetu, ovaj put u Italiji. Od reminiscencija na faze Cvijetina života od djetinjstva do zrele dobi, provedenih napreskokce u Dubrovniku i u Anconi, prijateljice se kreću prema razmišljanjima o svim onim crtama razdvajanja između ljudi i kultura čija bi prava namjena bila ne da budu razdjelnice, nego točke susreta, te o snazi i slabosti, važnosti i neznatnosti pisane riječi u stvaranju svijeta kalokagathie, čije je Cvijeta oličenje. U tom posljednjem aspektu autorica i nalazi opravdanje za uvođenje govora o Torquatu Tassu. Htjedosmo reći za uvođenje Tassove prisutnosti, i ne bi to bilo posve netočno, iako se sama knjiga podnaslovljuje Dijalog bez Torquata. Ali on u ovoj verziji priče o Cvijeti, putem posve dopustive licentia poetica, nije samo autor naručenih soneta i madrigala u slavu njezine ljepote i kreposti, nego i stvarno njezin znanac, prijatelj, duhom blizak sugovornik u nekim drugim vremenima, a u vremenu zbivanja dijaloga s Marom gotovo slučajno odsutan. Razvidna je u ovom postupku autoričina namjera da hrvatsko stavi uz rame talijanskom, žensko uz bok muškome, ustrajavajući na sličnosti i mogućem dijalogu svih književnih sudbina i svih pisanih ostavština, bile one slavljene ili zaboravljene, kvantitativno opsežne ili (kao što je slučaj u Cvijete) izgubljene, bez ozbiljnih potvrda da su, osim u odrazu, ikada postojale.

Tapiserija o prostoru

Nepostojanje ijednog teksta Cvijete Zuzorić paradoksalno je pogodovalo njezinoj književnoj slavi, omogućujući da se ona oblikuje kao u razlomljenom zrcalu, upisivanjem interpretacija koje su počele za njezina života, pa se, uz prekid, u hrvatskoj književnosti nastavile nizom pjesničkih, proznih i dramskih djela u kojima je Cvijeta katkada samo ime, katkada lirski poticaj, a katkada stožerni lik (Milan Šenoa, Tin Ujević, Zdenka Marković, Antun Šoljan, Slavica Stojan, Davor Mojaš, Matko Sršen), sve do njezina dnevnika iz pera Luka Paljetka, u kojem prepoznavanje autora u liku mjestimice rubi s identifikacijom, a mjestimice se pak odmiče u pozadinu ne bi li oslikalo fresku vremena, istkalo tapiseriju o prostoru. Ali Matilde Tortora prva je strana književnica koja je prepoznala golemi potencijal Cvijetine legende, njezinu jedinstvenu podatnost prema posuđivanju glasa. Pritom se talijanska spisateljica na gotovo školski postmoderni način odnosi prema svom materijalu, namjerno miješajući fiction i faction — piše svoj dijalog Cvijete i Mare, ali knjigu oprema i predgovorom s povijesnim podacima u kojem se ističu platonistički dijalozi Nikole Gučetića posvećeni Cvijeti, te pridodaje Simonetijeve, Monaldijeve, Tassove, Boccabiankine i Paljetkove pjesničke sastavke njome nadahnute.

Komadić razlomljena zrcala

Osobit način na koji se prijateljstvo Cvijete i Mare, i dalje izazovno kao tema u vremenu u kojem autoriteti kao što je Octavio Paz još ponavljaju Montaigneove riječi o tome da su žene nesposobne za taj možda najuzvišeniji oblik komunikacije među ljudima, zrcali u knjizi Fiora/Cvijeta jest suradnja između autorice i prevoditeljice ovoga dvojezičnog izdanja, u kojem se prevođenje i obrada (u korespondenciji s renesansom) tretiraju kao suautorstvo. Talijanistica Suzana Glavaš, inače prevoditeljica na hrvatski Pavesea, Buzzatija, Sciascie, te na talijanski Pupačića, Mihalića, Paljetka i Vesne Krmpotić, svoje je prepjeve Zlatarića, Simonetija, Monaldija, Boccabianke pridodala poznatim Nazorovim prepjevima Tassovih sastavaka, te po jednom primjeru što su ih preveli Mirko Tomasović (Tasso) te Frano Čale i Grytzko Mascioni (Paljetak).

Ova knjiga nije Sve o Cvijeti, niti to želi biti. Ali je još jedan dragocjeni komadić razlomljena zrcala, za nas tim dragocjeniji što nas ogledalo gleda s druge strane Jadranskoga mora, otkuda je i Flora, iz Ancone, gledala Dubrovnik.

Iva Grgić