Pomodni derivat

Zanimanje: Špijun (Spy Game), red. Tony Scott

Nathan Muir (Robert Redford), špijun stare škole, pragmatični je profesionalac koji u roku dvadeset i četiri sata pokušava nadmudriti kolege iz CIA-e i spasiti svog protežea Toma Bishopa (Brad Pitt), mučena u kineskom zatvoru, a kojeg su oni spremni žrtvovati da ne izazovu međunarodni incident. Tako Pitt još jednom postaje Redfordov alter-ego — prvi put u Rijeci sjećanja (kad je stariji bio iza kamere), i sada kao personifikacija Muirove borbe za vlastitu humanost i integritet.

Potpuno apolitičan, film zapravo više teži istražiti moralnost špijunskih akcija općenito; iako katkad cast, atmosfera i sam redateljev pristup posrću pod zadanom moralnom težinom scenarija (koji se ulaskom ljubavnog objekta u liku Catherine McCormack u priču ponešto i razvodnjava).

Započevši žestoko — izvrsnom uvodnom sekvencom; napetom i gotovo bez riječi (u kojoj se očituje redateljeva »žica«), s vremenom se sve više pretvara u dugačku vizualnu atrakciju koja definitivno guši sadržaj.

Naime do savršenstva ispolirani efekti (koji, by the way, gaze po terenu starih špijunskih trilera i ondašnjih tehničkih dostignuća) — vrtložne kamere, blještava osvjetljenja, nagla zumiranja ili iznenadni zamrznuti crno-bijeli kadrovi (koji ispisuju točno vrijeme, u svrhu akcentuiranja akcije odnosno neumoljivog približavanja deadlinea Bishopova života), te spektakularni zvučni dosezi — zapravo samo prikrivaju činjenicu da je Spy Game esencijalno sav jedan veliki flashback u obliku izlaganja; kao da se TonyScott bojao da bi čistim dijalogom umorio publiku i izgubio njezinu fokusiranost, a zapravo je stvorio kontraefekt — tenzija se, umjesto klimaktične zgusnutosti, raspršila. Na taj način film postaje nalik nasumce odabranoj kolekciji crtica ili kratkih priča, radije negoli kohezivno i kompaktno djelo.

Jer Scott kao da je izgubio inspiraciju i poletnu dinamičnost nekih svojih ranijih radova (ultra-nasilne ali i iznimno duhovite i tečne Prave romanse, primjerice), upravo pretjeranom izbrušenošću iskustva iz reklama i glazbenih spotova — te sve pretvorio u hiperventilirajući ali i bezličan zamah zbog kojeg nažalost Zanimanje: Špijun gotovo da se ne razlikuje od drugih današnjih visoko-produkcijskih ostvaraja plitke atraktivnosti; te je umjesto snažnog i inteligentnog trilera (kakav je mogao postati), derivirao u umjereno napet i umjereno zabavan, no prije svega pomodan film.

Katarina Marić