Pomalo je dosadno

Pomalo je dosadno

Rob Shields (ur.): Kulture Interneta, prev. Neven Dužanec; Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo; Zagreb, 2001.

Postoje dvije vrste informatičke literature: jedna je tehničko-didaktičke naravi i odnosi se na razne priručnike za početnike i profesionalce, a druga je kulturološke provenijencije i uglavnom govori o utjecajima kompjutorske tehnologije na različite socijalne fenomene. Priručnici tehničke naravi potrošna su roba, tj. zbog brzog razvoja tehnologije nakon nekoliko godina slobodno ih možete baciti u smeće jer su programi i sustavi programiranja u njima uvelike zastarjeli i neupotrebljivi. Posve je druga stvar s literaturom koja se Internetom i fenomenima K/I (komunikacijske/informacijske) tehnologije bavi na teorijskoj razini: obrasci kulturnog međuodnošenja putem masovnog medija kao što je Internet, ili pak interakcijska svojstva cyberspacea zbog kojih je on postao prekretnica u razumijevanju društvenih odnosa, istovremeno razorivši dotadašnji način komuniciranja, imaju ipak malo veću trajnost i nesumnjivo veći značaj od »operativne« literature. Kod nas ni jedno ni drugo nije novost: kompjutorskih priručnika za početnike i napredne ima čitava gomila, a ni s teorijske strane ne stojimo loše. Čita se Wired, Richard Barbrook, Marina Gržinić i Baudrillard (kojeg pogotovo vole književni kritičari i intelektualci opće prakse). Imamo internet-klubove, ljude koji se uspješno bave net-artom i one koji publiciraju teorijske tekstove, imamo ideološki potkovane/osviještene aktiviste i hakere; dakle, imamo onu »kritičnu masu« za koju se može reći da prati trendove i da se tehnologijom služi na najefikasniji način.

Hoće li takva »trendovska« ekipa posegnuti za knjigom Kulture Interneta? Ne vjerujem, s obzirom da je ova kompilacija izvorno objavljena još prije šest godina, a u ovoj vrsti literature već i nekoliko mjeseci može igrati bitnu recepcijsku ulogu. To ne znači da je knjiga i »teorijski« potpuno zastarjela ili da su tekstovi zbog brzog razvoja Interneta u međuvremenu izgubili vjerodostojnost; prije se radi o tome da je knjiga pomalo dosadna. Naime ima tu i dobrih i loših tekstova, no nijedan ne prelazi prag deskriptivno-empirijskog načina pisanja. Recimo, u eseju Ima li slobode govora na Mreži? pojedini primjeri s pripadajućom statistikom odvlače pozornost od onog što je bitno, a to bi trebala biti produbljena analiza fenomena cenzure na Netu, dakako s pripadajućim teorijskim aparatom i literaturom koje ovdje nema. Esej Labirint Minitela govori o sustavima Teletelu i Minitelu kao pretečama Weba, no to bi moglo biti zanimljivo jedino povjesničaru Interneta i kompjutorske tehnologije (osobno ne poznajem nijednog takvog). S druge strane, tekstovi Geografija oka: Tehnologije virtualne stvarnosti i Dolazak kiberprostorvremena i kraj političkog poretka zanimljivi su pokušaji stručnijeg bavljenja fenomenima virtualne stvarnosti i socijalnog područja koje u novoj konstelaciji postaje »umreženo«, a pritom formiranje identiteta biva krajnje problematično. Ken Hillis, autor spomenutog teksta o geografiji oka, navodi tri pretpostavke »tehnološke pripovijesti«: tehnologijom se želi promijeniti koncepcija prostora, na njezin razvoj utječe težnja otuđenog subjekta za nestankom tjelesnosti, a ta je transcendencija sredstvo za spajanje hiper-individualizirane moderne svijesti u veću cjelinu. Prihvaćajući Hillisove teze, može se reći da su one u velikoj mjeri lajtmotiv na kojem se zasniva ovaj zbornik, pogotovo uzimajući u obzir da se skoro svi tekstovi bave problemom tjelesnosti. Stoga je upravo taj segment najzanimljiviji i teorijski najbolje obrađen. Naglasak je osim toga stavljen na problem moći, tj. na razmatranje u kojoj mjeri IT podriva temelje političke moći; no nažalost Nguyen i Alexander ne bave se još važnijim pitanjem — u kojoj mjeri mreža reproducira i ojačava postojeće »hegemonske« strukture.

Zastarjelo i manjkavo

Šteta što u knjizi nema tekstova »manifestnog« oblika, s obzirom da je takav »manifestni« način pisanja jedan od zaobiđenih i malo razmatranih oblika IT komunikacije — pri tome mislim na alternativne grupe i pojedince koje tehnologiju & teoriju na sjajan način koriste u svrhu otpora protiv političkog ili kulturalnoga establišmenta, otkrivajući u toj tehnologiji izniman subverzivni potencijal; počevši od anarhoidnog hakiranja pa do ideološki fundiranih zahtjeva za copyleftom (u opreci spram copyrighta). Ova je knjiga teorijski uvod u kulture Interneta; doduše zastarjela, ponegdje manjkava i dosadna, »civilizirana« umjesto provokativna, ali i kao takva može naći čitatelje — prije svega one koji nemaju vremena i potrebnog obrazovanja za čitanje filozofsko-socioloških studija o Internetu, već žele elementarno štivo koje će ih natjerati da se zamisle što se sve s njima događa kad se u noćne sate spoje na Internet.

Tonči Valentić