Pljuštanje sjekira

Pljuštanje sjekira

Igor Rajki, Pravilnik o stvaranju predodžbi, Naklada MD, Zagreb 2002.

U filmu Magnolija postoji vrlo zanimljiva scena u kojoj po L. A.-u iznenada počnu padati žabe. Pamtim karakteristični zvuk pljuštanja žaba po asfaltu i krovu automobila, a o vizualnom efektu čistoga žabljeg užasa i raspolovljenih bataka da i ne pričam. Ako zanemarimo opravdani bijes društva za zaštitu životinja, scena je vrlo sugestivna, čak nadrealna. Nešto slično događa se i u knjizi Igora Rajkija: u jednoj od priča iznenada počnu pljuštati sjekire. Namjerno kažem pljuštati, ne koristim se poznatom sintagmom u kojoj sjekire padaju, premda se Rajki na nju izravno referira. Upravo je u tome kvaka, Rajki je materijalizirao svakodnevnu metaforu. Ne bez stilskog užitka prikazao nam je kako izgleda kad padaju sjekire — i uspio je u tome.

Taksist koji ne voli Severinu? Čudno.

U Pravilniku ima još dosta nevjerojatnih situacija. Na primjer, ako ga budete čitali, saznat ćete na koji način stari dalmatinski ribar pokušava pobjeći od Gospe koja mu se uporno ukazuje; u toj priči događaju se čudnovate stvari, ne želim biti kvaritelj igre pa ispričati kraj. Čini se da je inverzija stereotipnoga Rajkijeva opsesija. Uz to, u knjizi postoji taksist koji umjesto Severine sluša snimke filozofskih govora. Dakle, tematika Rajkijeve nove knjige problematizira ono izokrenuto, očuđujuće i pomalo mistično. Na normalne situacije odgovara nenormalno, iznevjeruje očekivanja svakodnevnog ponašanja. Iznevjeruje čak i religiozna očekivanja. Poigrava se stereotipima i izruguje se rezonerstvu i mišljenju u frazama. Da navedem još nekoliko primjera iz njegove zaista čudne menažerije: u knjizi postoji lik koji trenira prolazak kroz zidove, ili žena koja upravlja vremenom. Također, unutra ima nekoliko priča povijesne tematike koje demistificiraju naše shvaćanje povijesti i prikazuju povijesne događaje zaogrnute u crni humor. Ima još nekoliko harmsovski intoniranih crtica, te su priče vjerojatno najstarije. I to je otprilike to: na desetke čudnih situacija možete pronaći u Pravilniku o stvaranju predodžbi.

Rajkijeve priče su dobrim dijelom bile objavljivane u periodici, u »Vijencu«, »Zarezu«, »Večernjem listu«, »Op. a-u«, »Quorumu«, »Jutarnjem listu«; znači već su prošle sito različitih redakcija — kako bi rekao jedan od poznatih urednika. A one koje dosad nisu objavljene jednako su dobre.

Sad smo stigli do pitanja o poetici ove knjige, kao i do svrstavanja te poetike u jednu od već postojećih ladica u našoj kritici na prijelazu stoljeća. Odmah moram reći da takve ladice nema, ili da je prilično ispražnjena. U toj škrabici lijepe književnosti na našu žalost nema gotovo ničega, samo nekoliko prašnjavih knjiga i zaboravljenih spisa. A sjetimo se, izvan granica ove male zemlje na tom mjestu leži čitav mainstream: Baricco, Garland, Auster, Stead, Roy, Palahniuk i deseci, stotine drugih — pa zato se i zove mainstream. Naša je književnost uglavnom angažirana, pretenciozno usmjerena na zbilju, na tranzicijski i ratni realizam. I tu, kao i u modernizmu, vrijedi kritičko dopisivanje, što zapravo znači da se određena knjiga hvali iz vanjskih razloga. Ili je ideološki podobna, ili je napisana na izvrsnom slengu, ili autor daje realnu sliku društva. Književno djelo trebalo bi cijeniti iznutra, po unutarnjim vrijednostima, po načinu razvijanja priče, po samoj priči, po odnosu s čitateljem. Dakako da se ono uvijek u manjoj ili većoj mjeri referira na zbilju. Ali da bi bilo dobro, ne mora već na prvoj razini pretenciozno naglašavati vlastitu angažiranost.

Najobičnija književnost

Dakle, kakva je onda ta mainstream-poetika? Riječ je o najobičnijoj književnosti, o svemu što podrazumijevamo pod tim imenom: o razvijanju stila, priče, naracije, o tematizaciji svakodnevnih problema ili stanovitoj poetizaciji običnoga života. Pri svemu tome važnu ulogu ima tako obična riječ: priča — njezine razine i značenja. Ali upravo je najteže obraniti vrijednosti o kojima uopće ne bi trebalo biti govora. Ispričano Orwellovim riječima: najteže je dokazati da su dva i dva četiri — nekome tko u to ne vjeruje.

Rajki je dobar pisac, solidan stilist, inteligentan u izboru tema; to je autor koji u prvi plan stavlja temeljna pitanja suvremenog života, ali i književne tradicije. Njegov ponešto eksperimentalni jezik može zasmetati neopuristima, ali ne može mu se osporiti pečat osobnosti. Rajki se zanima za pričanje priča, a to je već dovoljno, tako osvaja široki prostor, slobodu imaginacije i daje odgovore.

Književnost je za mene ponajprije prostor slobode. Prostor u kojemu priče slobodno cirkuliraju i razvijaju se. Nije bitno ima li u njima formalnih eksperimenata, slenga ili nečega trećeg. Bitno je da su priče dobre, zanimljive, da privlače čitatelja. Rajkijeva autorska otvorenost i spremnost na fokusiranje neobičnih tema na tom je putu i zato podupirem ovu knjigu.

Rade Jarak