Novi porezi su katastrofa za umjetnike

Novi porezi su katastrofa za umjetnike

HDDU je uputio apel državi i javnosti da se odustane od novih poreza, u čemu imamo podršku Ministarstva kulture. Ako prijedlog o novim doprinosima ipak bude prihvaćen, bila bi to katastrofa ne samo za slobodne umjetnike nego i za one stalno zaposlene, za umirovljenike, te za one koji tek dolaze, dakle za hrvatsku kulturu u cjelini

S glumcem Markom Torjancem, novim glavnim urednikom časopisa Hrvatskog društva dramskih umjetnika Hrvatsko glumište, razgovarali smo o novoj koncepciji spomenutoga časopisa te o najavljenom uvođenju novih prinosa na honorare, čime bi mogao biti ozbiljno ugrožen rad slobodnih umjetnika, kojima i on sam pripada.

Pretposljednji broj časopisa »Hrvatsko glumište« izašao je još u travnju 2001. Što je uzrok tolikom vremenskom razmaku?

— Novi Upravni odbor HDDU izabran je 11. lipnja 2001, no potvrda novoga vodstva od strane Ministarstva pravosuđa došla je 28. kolovoza. Kada je novo vodstvo preuzelo upravljanje HDDU-om, trebalo nam je nešto vremena da se upoznamo sa stanjem, a čekala nas je i organizacija Nagrade hrvatskog glumišta. U tako kratku vremenu nismo bili u mogućnosti pripremiti novi broj časopisa, niti smo to htjeli obaviti površno. No on će ubuduće izlaziti redovito.

Koje razdoblje obuhvaća ovaj broj časopisa i kojim će ritmu on izlaziti? Hoćete li i vi, poput časopisa »Kazalište«, izdavati dvobrojeve dvaput godišnje, čime biste riskirali gubljenje aktualnosti?

— Ovaj broj obrađuje jesen-zimu 2001, ali i neke teme prije tog razdoblja, kao što je Festival glumca i neke druge akcije HDDU-a koje se odnose na starija razdoblja. O događajima od 1. rujna do 31. prosinca 2001. objavili smo iscrpnija izvješća. Ovaj broj časopisa objavljen je kao dvobroj 15-16 zbog navedenih problema, no on će ubuduće izlaziti četiri puta godišnje i biti besplatan za sve članove Društva. S idućim brojem kanimo izaći u travnju, kako bismo dobili i uspostavili normalni, redoviti ritam.

Uspijevaju li u svijetu kazališni časopisi bez potpore države i hoće li to u nas ikada biti moguće?

— U nas, na žalost, još ne postoji kazališni časopis privatnog izdavača koji bi bio namijenjen tržištu i koji bi kao takav mogao opstati.

Koja je osnovna koncepcija časopisa? Hoće li u njemu biti kritičnih tekstova i po čemu će se razlikovati od ostalih kazališnih časopisa?

— Upravni odbor kojega sam i sam član donio je odluku kako časopis treba izgledati u glavnim crtama. Odluka Upravnog odbora, za koju mislim da je odlična, jest da časopis ne donosi kritike zbog toga što kritičko ocjenjivanje i kvalitativno vrednovanje članstva nije prikladno časopisu udruge kojoj članovi plaćaju članarinu. Pri donošenju odluke o koncepciji časopisa proučili smo i kazališne časopise nekih drugih zemalja od sadržaja pa sve do vlasničke strukture, koja u mnogočemu određuje narav izdanja. Naš je časopis kao časopis strukovne udruge dotiran od Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba, te je besplatan za članstvo, kojemu je ponajprije i namijenjen. Postoje drugi časopisi, poput »Kazališta«, dnevnih novina i novina za kulturu, koji ocjenjuju konkretna pojedina ostvarenja, i to treba ostaviti njima. Ovaj časopis stoji u službi članstva i u prvom redu treba biti informativan. To, dakako, ne znači da se ne bavi propitkivanjem kazališta i njegove uloge danas i ovdje. Dapače, to i jest njegova svrha, ali to čini iz drugog ugla. A upravo takvi tekstovi mislim da mogu zanimati i šire čitateljstvo izvan usko kazališnoga svijeta.

Ako pak netko ima potrebu polemizirati ili reagirati na nešto što se dogodilo u kazališnom životu i kazalištu, dapače. Postoji rubrika u časopisu koja se zove Vaš prostor: prijedlozi... reagiranja... polemike. Ono objavljeno u toj rubrici nije, niti treba biti stajalište redakcije, nego prostor u kojemu su dobrodošli razna mišljenja i pogledi, jer jedino tako možemo uspostaviti danas toliko potreban dijalog u kazališnom životu preko uvažavanja različitih stajališta. Jednako tako ne želimo da se i u ostalim člancima ovaj časopis svrstava na stranu neke određene estetike. On bilježi događaje, informira i, dakako, propituje našu kazališnu stvarnost, ali bez dnevnih kazališnih sukoba. Želimo da mu promišljenost, otvorenost i afirmativan pristup budu osnovna odrednica u odnosu na profesije koje zastupamo, a kritički, koliko je to potrebno, u odnosu na društveni kontekst u kojemu se nalazimo kao te profesije.

Zapaža se promjena izgleda časopisa, koji je sada golem i brojem stranica i formatom. Na kojem će broju stranica on inače izlaziti?

— Trebao bi izlaziti na sto stranica. Dvobroj ima gotovo dvjesto stranica, plus važeći Statut HDDU-a i Pravilnik o dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta, koji će se uskoro mijenjati. Na taj način članstvo ih može pročitati i javiti se s prijedlozima izmjene.

Možete li nas ukratko, na sadržaju ovog broja časopisa, upoznati s njegovom stukturom?

— Časopis je podijeljen u dva dijela. Prvi su dio akcije Društva i tehničke informacije važne za članstvo. Na početku časopisa nastupni je intervju s Helenom Buljan, novom predsjednicom HDDU-a, zatim velike akcije Društva kao što je Festival glumca, Nagrada hrvatskog glumišta i Fond solidarnosti. Nakon toga su manje akcije Društva, kao što je npr. akcija za dobivanje prostora od grada koji bi kao hladni pogon bio na raspolaganju svim nezavisnim kazališnim grupama i privatnim kazalištima. Objavili smo i potpun izvještaj o dodjeli sredstava Ministarstva kulture i zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu u 2001. godini u dijelu koji se odnosi na kazališnu djelatnost.

Kako nam je cilj transparentnost rada samog HDDU-a, tako nam je cilj poticati i transparentnost rada drugih institucija o kojima ovisimo ili smo na bilo koji način s njima povezani. Iako te informacije postoje na njihovim web-stranicama mi smo se odlučili tiskati ih kako bi članstvo moglo točno vidjeti kako se raspoređuje novac i uopće koji je princip raspodjele. Ono što nama kao profesijama koje HDDU okuplja trajno nedostaje jest informacija i gdje je pronaći, a te su informacije ključne uopće za razumijevanje gdje se nalaze problemi. Zato smo i ustrajavali na informativnosti časopisa jer smo u tome kao ceh zakinuti, možda dijelom i vlastitom krivnjom. Kada se ponude razne vrste informacija, i to ne samo ove, onda čovjek počne razmišljati o raznim segmentima kazališnog života, o tome kako cijeli ustroj kazališta funkcionira, odnosno zašto ne funkcionira, a to je već put prema rješavanju problema.

Nadalje, svaki će broj imati svoju glavnu temu, a tema je ovoga dvobroja repertoar hrvatskih kazališta za 2002. godinu. Nakon teme broja počinju autorski tekstovi vezani uz kazališna zbivanja.

U drugom dijelu smatram iznimno zanimljivom rubriku Mi u svijetu zbog toga što sami glumci, redatelji, pisci i dramaturzi pišu tekstove. Ta rubrika obrađuje gostovanja naših kazališta od travnja do prosinca 2001. Info 2, odnosi se na kazališna zbivanja: tu su kazališne nagrade dodijeljene u proteklom razdoblju, nove knjige s kazališnom tematikom ili drame, obnove kazališta i nove scene, zatim novosti, kao što je npr. studij produkcije na ADU, kulturna vijeća, kazališne novine i čitanje slijepima. Na traženje objavljujemo i natječaje za zapošljavanje glumaca u kazalištima, stipendije i financiranja kazališne umjetnosti. Važna su rubrika i Pravni i ekonomski savjeti. Donosimo i nešto novo, a to su cast-liste premijerno izvedenih predstava svih hrvatskih kazališta od 1. rujna do 31. prosinca 2001. godine. Tu je još i upitnik za članove, nešto što je potrebno za rad samog ureda HDDU-a.

Što je s plesnim i glazbenim kazalištem?

— Plesno i glazbeno kazalište trebalo bi osnovati svoj časopis. Ovaj časopis kao izdavačka djelatnost HDDU-a bavi se ponajprije dramskim kazalištem.

No, Nagrada hrvatskoga glumišta koju također organizira HDDU ima kategorije za plesno i glazbeno kazalište...

— To je zbog toga što je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika kao inicijator preuzelo na sebe i nagrade za ostale scenske djelatnosti. Mi upravo sada želimo da se umjetnici iz tih područja intenzivnije uključe u organizaciju te nagrade, tj. da sami donesu propozicije za nagrade iz svojeg područja. Umjetnici iz baleta, opere, operete i mjuzikla s pravom su nezadovoljni jer im se nagrade nalaze u istoj kategoriji, no na njima je kao pripadnicima struke da sami donesu propozicije za svoju umjetnost i da nam se priključe u organizaciji i dodjeli Nagrade.

Kako će se najavljeno uvođenje obveze plaćanja mirovinskih i zdravstvenih doprinosa na autorske honorare odraziti na status slobodnih umjetnika?

— Katastrofalno. Predloženi doprinos (a zapravo dodatno oporezivanje autorskih honorara) za zdravstveno osiguranje iznosi 16 posto, a doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje 19,5 posto, što će dovesti do ukupnog poskupljenja rada umjetnika i takozvane kulturne proizvodnje od otprilike 30 posto. Samim bi pak umjetnicima honorari u startu bili umanjeni za 10 posto od neto-iznosa.

Smatrate li da će to dovesti do smanjivanja honorara samostalnih umjetnika u tom iznosu ili će se kulturne ustanove odlučiti za njihovo rjeđe angažiranje i oslanjanje na stalno zaposlene, čime bi mogla bi mogla biti ugrožena egzistencija samostalnih umjetnika?

— Obje su opcije neizbježne. U oba slučaja, položaj samostalnih umjetnika postat će teži nego ikada dosada. Ali i uopće položaj svih umjetnika od studenata do umirovljenika.

Ne postaje li uvođenjem tih doprinosa apsurdan status slobodnih umjetnika, za koje država sada podmiruje zdravstveno i socijalno osiguranje, ali će im se ti isti doprinosi morati svejedno obračunavati u njihovim honorarima?

— Upravo tako. Sadašnji sustav potpore samostalnim umjetnicima vrijedan je doprinos hrvatskoj kulturi i ovim porezima on bi vjerojatno u sljedećem potkopavanju opstanka kulture u ovoj zemlji bio doveden u pitanje.

Ako status samostalnih umjetnika postane tema za neku raspravu, to nikako, u slučaju kazališnih umjetnika, ne smije biti prije nego što se počne primjenjivati Zakon o kazalištu i ne vide principi funkcioniranja kazališnog života uopće. Tek se onda možemo baviti samostalnim umjetnikom i onim što taj status znači, jer bi vjerojatno sustavom mijenjanja angažmana prema potrebama kazališta odnos između umjetnika s ugovorom i slobodnih umjetnika bio ponešto modificiran, no koliko i kako, to je u ovom trenutku bez provođenja kvalitetnog Zakona o kazalištu teško reći.

Važeći Zakon o kazalištu ne provodi sam zakonodavac, tj. država, ponajviše zbog toga što zahtijeva dodatne zahvate, no generalno gledajući sustav potpisivanja ugovora na dvije do četiri godine u kojemu bi umjetnici mijenjali kazališta, sredine, repertoare, a što predviđa važeći Zakon o kazalištima, smatram mnogo zdravijim i za kazalište i za umjetnike. Mislim da bi to unijelo živost, doprinijelo zdravijem odnosu prema poslu kojim se bavimo, što bi, svakako, bio dobar poticaj za kazališnu umjetnost. Kako sada stvari stoje, netko za manjeviše fiksnu plaću može godinama ne raditi ništa, a s druge strane može raditi i jako mnogo.

To bi dovelo do nekog tržišta na kojem bi bolji glumci profitirali, a oni brojniji, ne tako uspješni, bili bi u još gorem položaju

— Količina posla ostala bi ista, samo što bi on bio svima jednako dostupan, pravednije raspodijeljen. A dalje bi samo tržište trebalo igrati ulogu. Sada je situacija takva da je tek manji broj glumaca, a to su samostalni umjetnici, već na vjetrometini slobodnog tržišta, pa tko od njih opstane, opstane. Štoviše, njihova je situacija u ovakvim nepreciziranim uvjetima na tržištu mnogo teža, jer su im vrata kazališta sa stalnim angažmanima tek odškrinuta, a ne otvorena. Osim toga, taj je sustav vrlo nestimulativan i za stalno zaposlene glumce, jer osim što može biti vrlo uspavljujući, on ne omogućava napredovanje ni bilo kakvu promjenu. Kvalitetan Zakon o kazalištu trebao bi uspostaviti pravo tržište i precizna pravila... Sve razvijene zemlje funkcioniraju prema tom načelu. Mi kao tranzicijska zemlja još zaziremo od toga očito iz straha od socijalnih potresa u umjetničkim krugovima (o čemu, dakako, treba također voditi računa), a to je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zbog čega se nije pristupalo mijenjanju strukture organizacije kazališta, što je zapravo uzrok kazališne krize. No, nedavno je ministar Vujić najavio ponovno razmatranje Zakona o kazalištu, što je iznimno važno i što ohrabruje.

Mnogi su žestoko regirali na podatak da je Severini priznat status slobodne umjetnice sa svim pripadajućim pravima, ponajprije zbog toga što misle da bi ona svakako mogla sama plaćati svoje doprinose. Što vi mislite o tome?

— Svaka udruga donosi svoje propozicije unutar toga sustava. Zbog toga se ne može istim mjerilima mjeriti zasluge jednih i drugih, te mogućnosti jednih i drugih. Naravno da estrada na tržištu mnogo više zarađuje nego što zaradi jedna kazališna predstava i mnogo se teže živi od kazališne predstave nego od zabavne glazbe, ali i unutar toga treba prepustiti struci da kaže svoje. Ne bi bilo u redu donositi paušalne sudove.

Smatrate li da bi status slobodnih umjetnika, s pravom uplaćivanja zdravstvenog i mirovinskog osiguranja od strane države, trebali dobiti umjetnici koji su sposobni i kvalitetni, pa više i zarađuju, ili bi to trebala biti više socijalna kategorija?

— Trenutno je na to vrlo teško odgovoriti, jer imate umjetnike koji su i sposobni i kvalitetni, a gotovo da pripadaju toj socijalnoj kategoriji. To je odraz općeg siromaštva. San samostalnog umjetnika nije pozicija socijale, nego pozicija u kojoj ih država podupire jer smatra da daju vrijedan doprinos hrvatskoj kulturi. Status samostalnog umjetnika trebao bi biti realizacija ustavne odrednice hrvatske države da potiče i pomaže razvoju kulture i umjetnosti ne kao socijalna mjera, nego kao pomoć i olakšavanje umjetničkog rada umjetnicima čiji se rad prepoznaje kao izniman i vrijedan za istu tu državu. To je pomoć opstanku umjetnosti u zemlji u kojoj očito još ne postoji svijest koliko je ona važna, na što ukazuje i nebriga u zakonskoj regulativi od loših zakona u pojedinim umjetničkim područjima, pa sve do ovog prijedloga Ministarstva financija, koji je trenutno najveći udar na kulturu ove zemlje i time trenutno najveći problem svih umjetnika. Stoga je HDDU uputio apel državi i javnosti da se od toga odustane. Važno je reći da umjetnici u svojem prosvjedu imaju punu potporu Ministarstva kulture, što, nadam se, već nešto znači. Ako prijedlog o novim doprinosima ipak bude prihvaćen, bila bi to katastrofa ne samo za slobodne umjetnike nego i za one stalno zaposlene, za umirovljenike, za one koji tek dolaze, što znači za hrvatsku kulturu u cjelini.

Razgovarala Marijana Lisjak