Napredak kroatističke znanosti

Drugi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova, I. i II. svezak, ur. Dubravka Sesar, naklada Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2001.

Na gotovo 1400 stranica objavljen je veći dio izlaganja što su ih današnji kroatisti, slavisti, antropolozi i komparatisti napisali za Drugi hrvatski slavistički kongres, održan svojedobno, u rujnu 1999, u Osijeku. (Prethodio mu je 1996. Prvi kongres u Puli, a tekuće godine bit će održan Treći, u Zadru.) Zbornik je uredila hrvatska bohemistica, prof. dr. Dubravka Sesar, koja je u mnoštvu od skoro 250 održanih izlaganja odnosno od 169 priloga objavljenih u ovoj dvosveščanoj knjizi, obavila sve uredničke poslove te, slijedeći shemu Kongresa, rasporedila priloge u sedam razlikovnih područja odnosno odjeljaka knjige: I. Četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja: Bartol Kašić i njegovo vrijeme, II. Hrvatskoglagoljska i paleoslavistička problematika, III. Hrvatski jezik u 20 stoljeću, IV. Hrvatska renesansa i barok, V. Hrvatska književnost u europskome kontekstu, VI. Hrvatska postmoderna — tendencije, modeli, paradigme, i VII. Hrvatska kultura i civilizacija.

Različiti profili

Mnoštvo autora u tom otprve nepreglednom polju ne dopušta nam kakvu »fenomenološku redukciju«: različitih profila, različite dobne profilacije od najstarijih do najmlađih, različitih dosega i intelektualnih dometa, prinosi nam nude podatke bar za dvije tvrdnje:

1. Pisci su iz svih naših sveučilišnih i inih znanstvenoinstitucijskih središta, od veterana do nestora, pa se slobodno može reći, kako u Hrvatskoj glede slavistike i kroatistike ne dominira više, primjerice, Zagreb ili Zadar, nego se važni prinosi suvremenoj znanosti »smještaju domicilno« i u Pulu, Split, Dubrovnik, Varaždin, dakako u Rijeku i Osijek; Osijek je uostalom i bio grad-domaćin. Nadalje, čini se da je izbrisana dobna razlika mnoštva sudionika, te je stanovita razdioba na »stariji-mlađi« uočljiva tek na području književnokritičkih tekstova: mlađi su, posve razumljivo, skloniji najnovijim paradigmama mišljenja, onima koje nastaju u skladu s modernim društvom i njegovim vidljivim ili nevidljivim promjenama. Bilo kako bilo, današnja osječka profesorica i splitski docent nisu skloni — nekoć je to bila česta pojava! — svoditi svoj korpus odnosno istraživačku metodu na pitanja odnosnog lokalnog kruga. Iznimkom bi moglo, posve razumljivo, biti kakvo dijalektološko istraživanje.

2. Uočljiv je znatan broj sudionika iz drugih, ne samo susjednih zemalja, dakle iz velikih europskih slavističkih središta, od kojih su mnogi tijekom posljednjeg desetljeća kroatistici kao posebnom području opće slavistike podarili doličnu pozornost. Srest ćemo kroatiste iz Austrije, Mađarske, Češke, Njemačke, Poljske, Ukrajine, Makedonije, Slovačke, Kanade, Rusije, Slovenije, da ne nabrajam dalje. Nekoć se takav raspon znanstveničkog podrijetla mogao zateći na općim slavističkim kongresima, svjetskim i pokojnojugoslavenskim, ali ne i na hrvatskima. Očito je mahom nezamijećen rad sveučilišnih i inih znanstvenih institucija urodio stanovitim plodovima. A i podsjećajem na spoznaju, da »put u Europu« nije moguć samo kao politička krilatica, nego kao ustrajan, temeljit i, dakako, samozatajan rad. Danas se hrvatski jezik i književnost, pod tim imenom, na mnogim, posebice srednjoeuropskim sveučilištima, proučava ravnopravno sa svim ostalim slavenskim jezicima i književnostima. Nekoć, ma još do nedavno, nije bilo tako.

Indeks napretka

Uže znanstvenom interesu dvosveščani zbornik Drugi hrvatski slavistički kongres nudi korpus mnogovrsnih uvida. Budući da je svaka od rasprava »svijet za sebe«, a obgrljen odnosnom poddisciplinom, svaka je od njih i specifičan prinos proučavanju. Jamačno će, kao što je uvijek bilo, pojedine rasprave značiti i važan indeks napretka, a glede nekih od njih nije moguće isključiti ni značaj izvornog otkrića. O tome će međutim moći suditi kasnija proučavanja. Nadalje, sedam razlučenih poglavlja predstavlja sedam specifičnih područja kojima se danas kreće kroatistika. Upada u oči silno zanimanje za hrvatsko jezikoslovlje predstandardnog razdoblja, u kojemu upravo zakladno mjesto pripada svestranom geniju Bartola Kašića. I dok su daljnja područja (paleoslavistike, hrvatske renesanse i baroka, europoorijentacije) i dosad bila stalna mjesta proučavanja, »Osječki kongres« i njegova reprezentativna poputnica na prvo su mjesto književnoznanstvenog proučavanja ustoličili najmoderniju hrvatsku književnost, njezine »postmodernističke« paradigme i njezine (mlađe i najmlađe) proučavatelje. Pomodnom će to mišljenju jamačno goditi, a i nama, skeptičnim konzervativcima, pružiti mogućnost za epohalne korekture mišljenja.

O ovome prevažnom zborniku mogle bi se pisati duge ekspertize. Jedno je sigurno: njegov je sadržaj istinski izraz suvremene hrvatske filološke znanosti. Usporedi li se taj izraz s izrazom istorodnih znanstvenih sredina i institucija, vrijednosni sud nikako neće ići nauštrb hrvatske znanosti. Naprotiv!

Gledajući povijesno, i komparativno, najnoviji pregled hrvatske filologije pokazuje što postupne što »revolucionarne« smjene paradigme, kakve su se zbivale, i zbivaju se, i u svim ostalim europskim znanstvenim krugovima. Pritom je, usporedbom s nekadašnjim istovrsnim našim zbornicima iz polustoljetne tradicije, moguće zapaziti silan napredak kroatističke znanosti. Tom je napretku poseban prinos već spomenuta »smjena paradigme« u književnoznanstvenom proučavanju, te probuđeno zanimanje za etnološku, uopće antropološku problematiku, što nam se kao pojedinačni uvidi nude u zadnjem odjeljku knjige.