Nalaznici

Kaže se: nisam ja to na ulici našao. A misli se pri tome na novac, živce, vrijeme ili uopće na nešto čega čovjek nema na bacanje i što se ne stječe lako. U toj općepoznatoj izreci nešto se krije. To što se krije može biti jedno od dvoga: ili logička pogreška, ili možda neki dublji uvid i važnija spoznaja.

Jer, odakle uopće dolazi pretpostavka da se na ulici može naći vrijeme, novac ili živci, i to da se može naći često i lako, pa da to onda čovjeku i pretječe, te da on to može svakome darovati? To se ne zna. A ipak, očito je da upravo takva misao stoji u temelju one izreke: ono što je lako stečeno, kao da je nađeno na ulici, to se lako i gubi. I, ljudima se to čini prirodno i samorazumljivo.

Čini im se samorazumljivo do te mjere da se i ne iznenade osobito ako nešto doista nađu na ulici. Ima na ovom svijetu nekih profesionalaca koji odvajkada znaju za taj psihološki mehanizam, pa se i te kako trude da ga iskoriste za svoje ciljeve.

Recimo, ovako: idete vi mirno ulicom, ne sluteći zla i gledajući svoja posla, kad, odjednom na asfaltu opazite zlatnu narukvicu. Kad se sagnete da je podignete, zapazite da se prema njoj nije pružila samo vaša ruka, nego još jedna. To je ruka neznanca. Taj se pak brzo pokazuje kao silno ljubazan i pomirljiv čovjek: on lojalno izjavljuje kako ste vas dvoje ravnopravno i istodobno našli onu narukvicu, pa je i red da je nekako podijelite. Njemu se, međutim, silno žuri (pobjeći će mu vlak, ili autobus, ili avion), te vam zato predlaže da ga isplatite. Nailazi, srećom, u tom času i drugi prolaznik, koji je — prema vlatitom priznanju — stručnjak za zlatninu ili čak i zlatar, i spreman je platiti za narukvicu, recimo, tisuću maraka, samo što sad baš nema novac kod sebe. Tako ste doznali vrijednost predmeta, i tako vam vaš ljubazni kompanjon predlaže da mu date petsto maraka i da zadržite narukvicu, jer se njemu, kako je već rekao, panično žuri. Ako pristanete na to, brzo ćete — kad se u ljubavi s čovjekom rastanete — ustanoviti da je ona narukvica običan bofl, a da su vaš sunalaznik i onaj stručnjak zapravo ortaci.

E sad, ti majstori očito računaju na to da vi vjerujete kako se na ulici doista može naći vrijedan zlatni predmet, i kako na neki način i očekujete da ga nađete. Jer, da ste zlatnu narukvicu ugledali na šumskoj stazi, ili na stubištu zgrade u kojoj stanujete, ili na hodniku poduzeća u kojem radite, smjesta bi vam to bilo sumnjivo. Ne samo da bi vam palo na pamet kako tuda ne prolaze ljudi koji gube takve predmete, nego biste posumnjali i u samu svoju sreću: sjetili biste se kako nikad u životu niste ništa vrijedno našli, pa bi vam bilo i čudno zašto nešto nalazite baš sad. I, time biste smjesta bili zaštićeni i od prijevare: da se susret s onim ljubaznim hohštaplerom dogodio gdje drugdje, a ne na ulici, on vas zacijelo ne bi uspio prevariti.

A na ulici je, eto, drukčije, na ulici se u takve stvari vjeruje. Zašto?

Neka mi nitko ne dolazi s računom vjerojatnosti i s tvrdnjom kako po ulici prolazi jako mnogo ljudi, te time raste i mogućnost da ondje netko nešto izgubi, pa i zlatnu narukvicu. Jer, takva računica objašnjava vrlo malo: postoje i druga mjesta gdje se kreće mnogo prolaznika, pa postoji i vjerojatnost da oni nešto izgube. Ali, mi se svejedno nadamo da ćemo nešto naći na ulici, a ne u crkvi ili na kolodvoru.

Isto tako, neka nitko ne tvrdi kako tu iskustvo igra nekakvu ulogu: mi smo, tobože, bezbroj puta čuli i čitali da je netko nešto našao na ulici, pa to onda i u nama potiče nadu. Jer, isto smo tako mnogo puta čuli da je netko iskopao u vrtu ćup zlata, pa se svejedno ne nadamo da ćemo, čim zabodemo motiku u gredicu salate, naići na zakopano blago.

A kad izađemo na ulicu, nadamo se upravo tome. Čim stupimo na pločnik, postajemo drukčiji nego inače, odmah drukčije razmišljamo i drukčije gledamo oko sebe. Zato za svaki tamni i zaobljeni predmet na asfaltu pomišljamo da je nečija novčarka, za svaki šareni papirić vjerujemo da je krupna novčanica, a za sve što svjetluca odmah sumnjamo da je komad nakita. Ukratko, sasvim je očito da ulica ima takvu nekakvu moć nad nama.

Pitanje je samo odakle ta moć dolazi. Meni se čini da uzrok mora biti u tome što mi ulicu doživljavamo kao prostor čiste i nepatvorene pustolovine. A ako nas ondje čekaju sve same avanture, onda jedna od njih može biti i ta da na pločniku nađemo nešto vrijedno.

A zašto je ulica prostor pustolovine? Pa, razloga ima više. Prvo, onuda se kreću neznanci, ljudi koji su često posve različiti od nas: i po izgledu, i po ponašanju, i po odjeći, i po načinu na koji se uklapaju u ambijent ulice. Zato nam je nemoguće i zamisliti što ti ljudi sve misle, što poduzimaju i kako žive. Možda oni imaju posve drukačiji sustav vrijednosti, drukčiji pogled na svijet? Možda taj pogled na svijet uključuje i olak odnos prema imutku, jer su ti ljudi, recimo, truli bogataši? I možda je onda moguće da nešto ispadne iz njihovih džepova?

Nadalje, na ulici su sve mogućnosti uvijek otvorene. Iz iskustva znamo da se ondje viđaju neobični prizori koji se dugo pamte, kao što iz iskustva znamo i to da se ondje zbivaju najnevjerojatniji susreti sa znancima i neznancima, da se na ulici odigravaju događaji koje ni najživlja mašta ne bi mogla izmisliti. Onoga časa kad izađemo na ulicu, mi smo na to pripremljeni, i ništa nas ondje zapravo ne može iznenaditi. Kad bismo ondje ugledali i najveće čudo, to bi nam bilo prihvatljivije nego na ikojem drugom mjestu po kojem se krećemo. Ulica je, ukratko, rezervirana za čuda.

A ako je tako, onda možda i nas čeka nekakvo čudo, možda je moguće i da nađemo nekakav novčanik ili zlatnu narukvicu.

Ili da nađemo temu za feljton, kao što, evo, ja pokušavam naći. I, pitam se nije li i mene ulica smutila. Nisam li povjerovao da je novčanica nešto što je samo šareni papirić, da je književno zlato nešto što je tek imitacija koja služi za varanje naivnih napisničara.