Nadrealizam i pokvarenost Zapada

Nadrealizam i pokvarenost Zapada

U vremenu kada velike izložbe, u Londonu, a uskoro i u Parizu, slave nadrealizam, vrijedi truda zadržati se kod neobičnog atlasa svijeta koji su 1929. Bretonovi učenici objavili u časopisu »Variété«. Metoda prikazivanja kojom su se koristili nije se pokoravala geografskim parametrima: svaka zemlja u atlasu bila je predstavljena s obzirom na značenje koje joj je dodijelio nadrealizam u nastajanju svojih ideja. Dva su ispravka upadljiva: SAD su nastale, progutane granicom koja neposredno spaja Meksiko s Kanadom. Jedna mala zemlja tamo zauzima nerazmjeran prostor: Afganistan...

Koincidencija? Ne. Nadrealistička ideologija nije prestajala željeti smrt Amerike, materijalističke i sterilne u njezinim očima, i slavlje Istoka kao čuvara duhovnih vrijednosti.

Posebno svjesna, u što je rado vjerovala, francuska je inteligencija tako vrlo brzo i vrlo daleko otišla u predočavanju onog što se dogodilo 11. rujna. Postoje tekstovi koji, između 1924. i 1930, naglašavaju tu rušilačku maštu. Aragon 1925. godine: »Uništit ćemo tu civilizaciju koja vam je draga... Zapadni svijete, osuđen si na smrt. Mi smo defetisti Europe... Vidite kako je ova zemlja suha i dobra za sve požare.« Ne nedostaje ni proročanska, ili bolje pitijska dimenzija u zaključku, kako bi rekao Breton, toliko zaljubljen u okultizmu: »Neka se trgovci drogom bace na naše prestravljene zemlje. Neka se Amerika u daljini sruši sa svojih bijelih nebodera...« (La Révolution surréaliste, n° 4, 1925). Aragonov se san ostvario. To je to. Pretjeranost nije bila samo verbalna. Ako je najjednostavniji nadrealistički čin, kao što je poznato, bio izlazak na ulicu i pucanj na prvoga koji je naišao, ta ubilačka ludost, da je imala političku potporu, ne bi odustala od pozivanja na odgovornost Zapada, koji je čitav proklet. I sam ljubazni Robert Desnos vidio je u Aziji »uporište svih nada« i prizivao je barbare koji su jedini sposobni ići tragom »Atilinih arkanđela«.

Borba će se završiti pobjedom Istoka, u kojem nadrealisti vide »veliko spremište divljih snaga«, vječnu domovinu velikih rušitelja, vječnih neprijatelja umjetnosti, kulture, tih malih smiješnih manifestacija zapadnjaka.

U ime nejasnog misticizma i bijesa bez kočnica — preuzmemo li izraze iz njihovih djela — zapravo, sredinom 1920-ih, posljednji nasljednici mračnoga romantizma, mladi nadrealisti, započinju općenito napad usmjeren na logiku, razum, prosvjetiteljstvo. Ono što žele jest potpuno uništenje svega što je Zapadu dalo nadmoć.

Naravno, slični pozivi na ubojstvo bili su zajednički povodi svim avangardama. Marinetti je poslužio kao retorički model Mussoliniju, a futurizam, manipulirajući sa zanosom instrumentima masovne propagande: kinom, režijom, ponašanjem, uličnim manifestacijama, morao je otvoriti vrata estetizaciji politike koja je očarala masu, što je iskoristio nacizam. Trocki, dobar poznavalac, u Littérature et Révolution, bio je prvi koji je 1924. priznao da je futurizam, popularan u talijanskim masama, otvorio put fašizmu.

S druge strane, postupno se priznaje, iako sa žaljenjem, da su Marinettijevi učenici, predstavnici sovjetske avangarde poput Ossipa Brika, i kom-fut (komunisti-futuristi), u svojim pozivima za eliminiranje buržoazije, staraca (»čije će lubanje biti pepeljare«), slabih, ili, poput Majakovskog u njegovoj poemi 150 000 000, hvaleći »bajunetu, revolver i bombu«, također su pripremili duhove na prihvaćanje masovnih ubojstava koje su počinili Čeka i Gepo.

Riječi su odgovorne: odgovoreno im je. Riječi mržnje avangardi pripremile su smrt pojedinaca. Prolistajmo djela nadrealista: gnusan ton i uvrede — »prostak«, »nespretnjaković«, »gad«, »ofucana trulež«, »intelektualno govno«, »pokvareni tikvan« — upućeni neprijateljima, buržujskim piscima, izdajnicima, odmetnicima, takvima kakve nalazimo u Traité du style ili u otvorenim pismima, ne razlikuju se od onih iz usijanih glava fašističkih saveza koje će uskoro biti upućene »bijesnim psima« u moskovskim procesima. One obilježuju jedno razdoblje.

Poziv na ubijanje, uništenje, slavljenje bezumlja i mračnog romantizma, opčinjenost iskonskim libidom rasa s Istoka koje su zadržale čistoću, antisemitizam: nadrealistički manifesti malo se razlikuju, ako se potrudimo čitati ih ravnodušno, od ekstremističkih govora koje drže poticatelji na zločin epohe, s ljevice i desnice.

Riječi u zraku, reći će netko, kod kojih treba imati u vidu dadaističku provokaciju. Ne vjerujem. To znači zaboraviti da će nadrealistički kompromis s komunizmom biti trajniji od onog intelektualaca desnice s fašizmom. Od 1933. Stefan George i Heidegger okreću leđa nacionalsocijalizmu, Jünger i Gottfried Benn sve dublje se povlače. Morat će se čekati kraj 1935. da bi se vidjelo kako Breton prekida sa staljinizmom. Što onda reći o Eluardu i Aragonu?

Ne možemo se uzdržati od misli da su, suprotno od drugih avangardi, nadrealisti i dalje predmet čudna praštanja. Još i danas smatra ih se modelima anarhističkog ideala koji je bez reda odveo mladost u seksualno oslobođenje, čudesno stvaranje, automatsko i spontano — umjetnost za sve i od svih, u pomirenje sna i akcije i drugih refrena jedinstvene misli.

Postoji i drugi razlog te nekažnjivosti. Nadrealizam se bitno razlikuje od drugih avangardi po tome što je, ne vjerujući u paradigmu napretka, postao svom žestinom tendencija. Suvremeni svijet nije njegovo djelo. Stroj, brzina, energija — sve što fascinira futuriste, konstruktiviste, puriste i sve druge -iste, nadrealisti su prema tome ravnodušni. Njihovo je područje priroda, ludilo, noć, nesvjesnost, iskonsko, prvobitno. To je spirala modern style a ne pravokutnici Mondriana ili Rodčenka. To je zapravo pokret regresije i arhaizma. Grad, da, pod uvjetom da podivlja, novo, da, pod uvjetom da se potraži unutar samoga sebe, a ne izvan u vlasti svijeta. Itd. Dva motiva, s obzirom na to, obuzimaju slikovnost futurista. Jedan je neboder, a drugi avion. Nalazimo ih kod Fillija i Prampolinija kao i kod Lisickog i Maleviča, jedan pored drugog, simultano obilježje slave svijeta tehnike. Nadrealisti su prvi koji ih zamišljaju suprotstavljene jednog drugome, unaprijed oblikujući ono što će teroristi izvesti.

Zapravo, nadrealisti, da su bili obrazovaniji, ne bi bili uzeli za moto Freuda, koji ih je zauzvrat prezirao, videći u njima samo opasne zanesenjake, nego Heideggera, kritičkog mislioca tehnike i učitelja traženja utočišta u šumama. Na toj strani, još jednom na strani romantizma, nalazimo izvore čudesnog nadrealizma i njegove fascinacije Istokom i istočnjačkom tisuću i jednom noći.

Iz toga proizlazi da se nadrealistički zanos nije nikada ugasio u maloj sredini pariške inteligencije (intelligentsie) iz svibnja 1968. do maoizma sedamdesetih. Od divljenja Michela Foucaulta prema pustinjaku iz Neauphle-le-Château i prema iranskoj revoluciji do... Jeana Baudrillarda i njegove uzbuđenosti pred talibanima, tri generacije intelektualaca zadojene su mlijekom nadrealista. Otuda naša tišina i naša nelagoda.

Svi smo naučili čitati od Eluarda i Aragona. Kako ubiti očeve? Nasljednici nadrealizma, kako ga osuditi? Ostajemo dakle bez glasa kada vidimo pred očima — i na kakav strašan način? — kako se ostvaruju tekstovi kojima smo se u mladosti divili.

Jean Clair

Le Monde, 22. studenoga 2001.

S francuskoga prevela Irena Stopfer