Na muškom teritoriju

Na muškom teritoriju

Boksačica (Girlfight), red. Karyn Kusama

Nagrade za najbolji film i režiju na Sundance filmskom festivalu 2000. godine osvojio je Girlfight, ostvarenje debitantske redateljice Karyn Kusama, a što je promoviralo i mladu Michelle Rodriguez (koju smo nedavno imali prilike vidjeti u Rob Cohenovom adrenalinskom hitu Brzi i žestoki), s imidžem drske uporne amaterske boksačice Diane.

Oslanjajući se na prokušanu scenarističku shemu neshvaćene individue koja i sama traži svoj identitet, kojeg uspijeva pronaći življenjem vlastitoga sna — u ovom slučaju navlačenja boksačkih rukavica i oplemenjena usmjerenja nagomilanoga bijesa; Kusama kao i mnogi prije nje — u Rockyju, Šampionu, Razjarenom biku ili recentnijem Udri do kosti, primjerice; u krajnjem slučaju i u Zdrpi i briši ili Klubu boraca (koji doduše samo koketiraju s ovom tematikom), kreira križanac atmosfere Na dokovima New Yorka i Flashdancea, u pronalaženju balansa između sporta i života, kroz primarno ostvarenje unutrašnje snage.

Tako Boksačica biva i socijalna drama s Billy Eliott premisom, no razrađenom drugačijim pristupom i u potpuno suprotnome smjeru. Jer koliko god balet bio isključivo »ženski« teritorij, na njega u Billy Eliottu stupa jedan dječak. U Boksačici, na »mušku« — boksačku sferu, neustrašivo stupa djevojka. U oba slučaja predrasude okoline, utjelovljene u očevima, glavne su prepreke ostvarenju njihova sna; samo što kod Kusame sirovi, nasilni otac (Paul Calderon) ujedno simbolizira i čitav seksistički stav gomile, što nam pruža mogućnost iščitavanja pro-feminističkog stava koji se provlači djelom; što se pak može shvatiti i kao mana filma. Naime redateljica često zapada u predvidive doskočice o medijskoj eksploataciji žena, koji ih dijele u isključivo dvije kategorije — seksi žene i domaćice; odnosno ne zaobilazi u potpunosti početničke stupice u iznošenju priče. Zato je film najbolji upravo onda kada ona odlučuje ignorirati spolna naklapanja trebaju li žene boksati ili ne, te se koncentrira na Dianin osjećaj pripadnosti ringu, odnosno kada se potpuno posveti svome subjektu. Naime, izazov koji si film postavlja, a to je da nas navuče na stranu glavne junakinje, da nas natjera da je shvatimo bez prikrivanja njezine »buke i bijesa«, odnosno bez uljepšavanja njezine tendencije da svaku situaciju dogura do ekstrema; taj izazov on briljantno nosi, bezuvjetno poštujući slabosti svog lika, baš kao što se divi i njegovim vrlinama. Jer Kusama je dovoljno inteligentna da zna kako i tradicionalne forme mogu biti uvijek nanovo aktualne ako ih se iščita u duhu nove senzibilnosti; pri čemu pokazuje sasvim osoban, jasan stil specifične indie-estetike pri njihovu prikazivanju — izrazito naturalističan i škrto dekoriran.

Naravno da svemu pridonosi i gravitacijski centar priče — mlađahna Michelle Rodriguez u svom prvom filmskom nastupu, sa prirođenim licem borca, dignitetom i atletskom građom, te duboko serioznim pristupom građi o frustriranoj tinejdžerki koja boksanjem pronalazi novu definiciju same sebe — mlade žene pred kojom je budućnost; što drami daje dodatnu težinu, koje bez toga možda ne bi niti bilo.

S još vrlo malo uložene politure ali i slijeđenja instinkta umjesto povinovanja klišejima, Boksačica je mogla biti izvanserijski, umjesto samo vrlo solidan film.

Katarina Marić