Moji dnevni bjesovi

Moji dnevni bjesovi

Beat Presser fotografira Kinskog potajno 1976. Zadivljen umjetnikom riskira njegove izljeve bijesa, po kojima je Klaus Kinski bio poznat i kojih su se mnogi kolege pribojavali

Njemački filmski muzej (Deutsches Filmmuseum — Frankfurt) u povodu 75. godišnjice rođenja i desete godišnjice smrti Klausa Kinskog realizirao je u Düsseldorfu izložbu pod naslovom »Ja, Kinski« u suradnji s The Estate of Klaus Kinski (Minhoi Loanic i Nikolai Kinski/žena i sin Kinskog).

Mnoštvom fotografija, dokumenata i osobnih stvari, koje su ostale u umjetnikovoj kući u Kaliforniji (Lagunitas) nakon njegove smrti, želi se Klausa Kinskog, koji je za neke ekscentrično građansko strašilo, dok ga njegovi obožavatelji smatraju genijalnim, jedinstvenim glumcem — pokazati — cjelovitu umjetničku ličnost. Klaus Kinski u svijetu je poznat po filmskim ulogama; na njemačkom jezičnom području međutim i po svojim recitatorskim i kazališnim nastupima. Jedno je bez drugoga nezamislivo.

Portret umjetnika nadopunjuju tek nedavno pronađene pjesme i scenske skice iz ranih pedesetih godina, koje otkrivaju nevjerojatno senzibilna i produktivna umjetnika. Tematizirane su čuvene recitacije Klausa Kinskog, kao i njegov rad na kazališnim daskama, te njegov nastup kao Jesus Christus Erlöse (Isus Krist Izbavitelj) 1971. godine u Berlinu. S mnogo negodovanja i protesta primila je publika njegovo tumačenje Novog zavjeta, tako da je planirana turneja po Njemačkoj zabranjena. Središnji dio izložbe posvećen je plodnoj suradnji Wernera Herzoga-Stipetića i Klausa Kinskog: mogu se vidjeti izvaci iz filmova i originalni kostimi, kao i dokumenti te radne fotografije iz arhiva Wernera Herzoga. Herzogov dokumentarni film Mein liebster Feind (Moj najdraži neprijatelj) ilustrira nadasve napetu atmosferu za snimanja filmova Fitzcarraldo i Aquirre...

Životnom ulogom smatrao je Klaus Kinski filmski projekt Paganini, kojim se bavio sve do smrti. O tome svjedoče rekviziti te Paganinijeve ilustracije iz knjiga i magazina.

Vezanje uz kazališne trupe? Ma kakvi...

Klaus (Nakszynski) Kinski rođen je 18. listopada 1926. u Sopotu (nedaleko Danziga).

Autobiografijom stvara mit o uličnom djetetu i glumačkom vagabundu. U zbilji odrastao je mažen i pažen u građanskoj obitelji (otac ljekarnik, majka medicinska sestra). Prva glumačka iskustva stekao je u engleskom zarobljenistvu, gdje u logorskom kazalištu igra uglavnom ženske uloge. Nakon rata pa do početka šezdesetih godina igrat će na pozornicama Berlina, Münchena i Beča. Njegovom temperamentu nije odgovaralo stalno vezivanje uz bilo koju kazališnu trupu. Kao Compagnie Kinski ubrzo uspijeva kao recitator klasičnih tekstova. Recitacijama balada Françoisa Villonsa i čuvenim dramskim monolozima uspijeva oduševiti u prvome redu mladu publiku.

Istodobno odmah nakon rata nastupa i na filmu, gdje u filmu Eugena Yorka Morituri dobiva sporednu ulogu. U to doba utjelovljuje osjećajne, blage mladiće, no već 1955. vidimo ga u ulozi beskrupulozna nacističkog oficira u filmu Lasla Benedeka Kinder, mütter und ein General. Tom ulogom započinje i njegova filmska karijera u kojoj dobiva uloge opasna slaboumnika, najprije u krimićima Edgara Wallacea, a potom i u mnogobrojnim talijanskim vesternima, gdje igra lovce na glave. Na vrhuncu slave snimao je deset filmova godišnje. Živi u Rimu u raskošnoj vili na Via Appia, gdje s prijateljima provodi lude noći. U Rimu se 1971. ženi s Vijetnamkom Minhoi Loanic. Godine 1976. rođen je njihov sin Nikolai. (Iz prvoga braka ima kćer Polu, iz drugoga Nastassju. Obje su glumice. No, za oca ne žele niti čuti!)

Ovaj je brak bio očito sretan, a i odnos prema sinu vrlo srdačan pun ljubavi i razumijevanja — što se i na izložbi može vidjeti iz njegovih pisama i bilježaka.

Nakon što je u Rimu dobivao sve manje uloga, toga ekscentričnog (i ekspresivnog) glumca otkriva Werner Herzog. Zahvaljujući Herzogovim filmovima Aguirre, der Zorn Gottes (1972), Nosferatu — Phantom der Nacht, Woyzeck (oba 1978), Fitzcarraldo (1981) i Cobra Verde (1987), dobiva Kinski konačno status internacionlne zvijezde. Vrhuncem vlastitoga stvaralaštva smatrao je Kinski svoj film Paganini (1978/89), kojeg snima prema svojemm scenariju, u kojem je redatelj i protagonist. U tom filmu igrao je i njegov sin Nikolai. Sebe smatra reinkarnacijom slavnoga Paganinija te će izjaviti: »Paganinijeva mimika na portretima izražavala se na mojim crtama lica. Mislio sam i osjećao, ponašao sam se poput Paganinija. Njegova seksualna požuda bila je i moja. Živio sam njegov život, koji je bio moj vlastiti.«

Sound of Fury

U Paganiniju sudjeluje i Marcel Marceau, koji u katalogu u članku Genij ništa više piše:

»Klaus Kinski bio je izvanredan muškarac, muškarac izvan uobičajenih mjerila; za jedne bi igrao klauna, za druge đavola. Danas mislim na njega i pozdravljam ga čitavim srcem punim štovanja. Bio je pravi profi velikoga kina, kojeg se naziva fantastičnim.

Zbog pomanjkanja prostora drugi dio izložbe Kinsky by Beat Presser smješten je u Kazališni muzej (Theatermuseum) u Düseldorfu.

Beat Presser fotografira Kinskog potajno 1976. Zadivljen umjetnikom riskira njegove izljeve bijesa, po kojima je Klaus Kinski bio poznat i kojih su se mnogi kolege pribojavali. Kinskiju je ta hladnokrvnost fotografa imponirala, te pristaje na fotosession. Bio je to početak uspješne suradnje s obostranim interesom i profesionalnim razumijevanjem. Kao fotograf i asistent kamere pratio je Presser snimanje Fitzcarralda. Na legendarne izljeve bijesa Klausa Kinskog nije se osvrtao. Dapače, opisuje ga kao ponekad teška, ali duhovita čovjeka, koji »nije trpio upute režisera, ali mu one nisu bile ni potrebne«. Kinski je bio toliko zadivljen Presserovim načinom rada i fotografijama, da mu uspijeva nagovoriti Wernera Herzoga da ga uzme za fotografa filma Cobra verde. Izloženo je pedeset fotografija Herzogova Najdražeg neprijatelja. Inače Theatermuseum u Düsseldorfu priprema za jesen 2002. vlastitu izložbu posvećenu Klausu Kinskom. U katalogu izložbe Ich, Kinski Karin Dor podsjeća i na snimanje filma Winnetou II u Hrvatskoj (nekadašnjoj Jugoslaviji). Tom prigodom zadržala je Klausa Kinskog u najboljem sjećanju, kao vrlo simpatična i nadasve pažljiva kolegu.

Klaus Kinski umire 23. studenoga 1991. u svojoj kući u Lagunitasu, Kalifornija.

Iz Düsseldorfa Ljiljana Fabricius-Ivšić