Mladi su temelj urbane kulture

Mladi su temelj urbane kulture

Samo dvadesetak posto od 280 milijuna kuna, s koliko novca ovaj ured raspolaže za kulturu, ide izravno na programe. Točno je da su ti odnosi naslijeđeni i točno je da se ljudi ponašaju po stečenim pravima, ali mi smo tu da to polako mijenjamo i da se stvari razvijaju

U hrvatskoj kulturnoj javnosti poznati ste kao izvaninstitucionalni umjetnik. Zašto ste se odlučili za prihvaćanje ovakve upravne dužnosti?

— Moja odluka nije bila jednostavna. Dugo vremena odbijao sam prijedloge o kandidaturi. Početni prijedlog došao je izravno od gospođe Andree Zlatar, koja je već bila izabrana za članicu Gradskog poglavarstva, zadužena za kulturu. U njezinu nagovaranju postojao je jedan presudan moment. Rekla mi je da toliko godina na neki način zajedno radimo u kulturi, po festivalima, Eurokazima, Tjednima suvremenog plesa, nezavisnim kazališnim produkcijama, u raznim časopisima i te smo shvatili da nam je stanje takvo — pogotovo znam iz suvremenog plesa — da nam mladi i novi ljudi, umjetnici, sve više odlaze iz grada. To je bio jedan od ključnih argumenata zbog kojega sam se javio na natječaj. U tom trenutku nije bilo izvjesno ni jasno da ću na tom natječaju i proći. Drugi razlog koji mi se čini vrlo važnim moj je osobni. Već gotovo trideset godina na razne načine sudjelujem u kulturnom životu ovog grada, ne samo kao organizator nego i kao promotor raznih ideja i grupacija. Radim neki kulturni proizvod, bilo kazališni ili književni, što god drugi o tome mislili. Činilo mi se da se godinama moj naraštaj opterećuje idejom da nije moguće nešto promijeniti. Bez obzira što smo dobili novu državu, slobodnu Hrvatsku, ostaje činjenica da su u strukturama ostali oni isti ljudi koje sam ja sretao u djetinjstvu, koji su u mojim najmlađim godinama kočili inovacije. Sad, nakon devedeset dana u Uredu, moram reći da se opet srećem s tim fantomima, koji su slijedom događaja, mijenjajući zastave i partije, opet na nekim mjestima. Opet počinje priča ispočetka kako postoji rock-kultura, kako postoji pop-kultura, techno-kultura... Moj konflikt s tzv. strukturama ostao je isti kao i u mojoj mladosti, jer ja i dalje zagovaram da su mladi ljudi oni koji nose urbani život, a mladi ljudi su i oni koji mogu donijeti neku novu ideju.

Sadašnje Gradsko poglavarstvo povuklo se s odlaskom Milana Bandića s mjesta gradonačelnika. Očekujete li promjene na mjestu člana Gradskog poglavarstva za kulturu i ovisi li i vaša pozicija o tome? Koliko se u vašem radu susrećete s političkim pritiscima?

— Politička logika posebna je logika. Činilo mi se dosta dobrom idejom da se iz profesionalnih razloga razdvoje dosad spojene dužnosti člana Gradskog poglavarstva za kulturu i pročelnika Ureda za kulturu. Moram priznati da nekih izravnih i teških, kompliciranih političkih pritisaka nisam doživio ni zapazio. Hoće li biti, ne znam, niti želim nagađati, ali s druge strane čini mi se da logika politike ne bi smjela utjecati na rad ovog ureda. Naposljetku, ideja gospođe Vesne Pusić bila je da što veći broj ureda i poslova pripadne struci i ljudima koji od toga žive, koji su svojim rezultatima pokazali da znaju obavljati određene poslove. Dakako, ta njezina plemenita ideja u našoj zbilji načinje se na razne načine. Ona se načinje već samim tim što naspram gospođe Pusić imate one koji politiku zagovaraju kao političku volju pojedinca, zastupnika koji u ime svojih birača i biračkog tijela radi u korist samo jedne grupe. Ono što je gospođa Pusić pokušala postići s idejama da se putem natječaja dolazi do pozicija koje su prije toga bile političke bila je vizija da se one prepuste profesionalcima i struci.

Moj mandat traje četiri godine, što je razumno za ovakve vrste poslova. Po meni bi to moglo biti čak tri godine, jer bih volio da se ljudi brže izmjenjuju. Svi očekuju da se ja bavim primarno kazalištem. Kazalište je moja ljubav i naravno da se u to najbolje razumijem, no ima područja kulture koja su ovoga trenutka u gradu potrebnija, važnija. Mislim da bi trebalo napraviti korake da se novi oblici kulture, koji su zasnovani na novim tehnologijama, urbana kultura zasnovana na novim medijima, jače uspostave i strukturiraju. Na ovakvim mjestima trebao bi se uspostaviti protok ljudi koji svojom stručnošću mogu unaprijediti neke djelatnosti. Pokušavam ne samo uvažiti nego u posao, upravo u postupak odlučivanja, uvesti što veći broj ljudi. Smatram vrlo važnim rad stručnih komisija po djelatnostima. Andrea Zlatar i ja radimo da unaprijedimo postupak odlučivanja i da sve bude razgovijetno i jasno za javnost.

Koje su najvažnije stvari u kulturi u Zagrebu koje vi želite poduprijeti ili promijeniti?

— Mijenjati se mnogo ne može, ali se unaprijediti može. Tu sam postao malo oprezniji zbog toga što postoji legislativa koja je vrlo složena i koja je rezultat raznih vremena. Postoje zakoni koji potječu još iz bivše države, novi zakoni koji još nisu dokraja provedeni, primjerice kazališni zakon koji se ne primjenjuje, a tako bi se moglo reći i za mnoge druge stvari. Nastojat ću da se pruži šansa mladim ljudima, bez obzira kojom se djelatnošću bave. Drugi je prioritet da se konačno uspostavi infrastruktura za rad i stvaranje onoga što se zove plesna zajednica u Zagrebu, za koju mislim da je apsolutno najzapuštenija, a pritom u posljednjih pet godina očigledno donosi najbolje rezultate u estetskom smislu. Tu je i Filmski centar.

Koliko će komisije u budućnosti imati ulogu o odlučivanju o tome što poduprijeti, a koliko vi kao pročelnik Ureda?

— Prirodno je da nakon rada komisija oni koji rukovode ovim uredom, bio to netko drugi ili ja, zastupajući interese grada pomire razlike između interesa grada i mišljenja komisija. Dakako, ono što ljudi moraju shvatiti jest da se kriteriji kvalitete postavljeni od komisije moraju poštovati.

Kako vi izravno utječete na kulturu u gradu Zagrebu kad komisije imaju tolike ovlasti?

— Ovlasti nisu samo pitanje rasporeda novca. Uopće, kad se govori o kulturi u ovoj državi i ovom gradu, konačno jednom treba jasno napisati da je kultura investicija, a ne potrošnja, ili još gore, što velika većina ljudi koji se izravno bave politikom misli, da nije uzaludna potrošnja. Kultura je golema investicija, duhovni proizvod, i taj proizvod podliježe nekim, ne samo društvenim, nego i tržišnim zakonima. Osnovno je kako se proizvodi ta energija i kako se stvara prostor za to. U društvu postoje različite socijalne grupacije i različiti interesi. U Zagrebu, mogu to sam posvjedočiti, imamo razne gledatelje kad je suvremeni ples u pitanju. Oni imaju pravo da gledaju ono što vole i u HNK-u i u ZKM-u, i u Gavelli, koja je već godinama domaćin plesnoga festivala. Te predstave gotovo su oprečne. Neke su potpuna konceptuala, neke su više za galeriju nego za kazalište, a neke su moderni balet, nisu čak ni suvremeni ples. No, činjenica je da raznorodni ljudi dolaze na blagajne i stvar je u tome da se svim grupacijama ljudi zadovoljavaju interesi. Ako u Zagrebu postoji pet gledatelja koji će ići gledati neku izložbu Beuysa, onda njegove radove treba izložiti. Nije kriterij samo masovnost, ali ona, dakako, nije nezanemariv kriterij.

Moje je stajalište da moraju postojati različite stvari i zato sam u stanovitim burnim vremenima branio Eurokaz, ali ne mislim u ovom času da je Eurokaz jedina stvar na svijetu, a ni onda kad sam ga branio nisam to mislio.

Komisija pri Uredu za kulturu nije odobrila nikakav novac za dva važna festivala hrvatske i međunarodne šansone, Zagrebfest i Chansonfest, dok su alternativni programi već dobili dosta. Što poduzimate na tom planu?

— Ljudi koji rade Zagrebfest i Chansonfest bili su kod mene i mi smo to pokušali riješiti na način na im barem osiguramo besplatan prostor i tehniku za izvedbu tih festivala. Dakle, uvijek postoji način da se intervenira i da se stvar izvede na najbolji način, da i oni koji su predlagatelji programa i mi kao Ured budemo zadovoljni.

Ono što je problematično jest pitanje medija i manipulacije javnim mnijenjem. Ako je komisija autohtona, ona može i preferirati neke programe. To su posljedice procesa demokratizacije. Inače, te komisije trebale bi se mijenjati brže nego što je to predviđeno, i svake godine trebali bi biti novi članovi, koji bi zagovarali različite interese. Uvijek se Poglavarstvu može predložiti da se mimo planiranih sredstava kojima mi raspolažemo nešto što komisija ne odobri dotira i investira u neki kulturni događaj.

U slučaju Zagrebfesta i Chansonfesta osjetilo se od same komisije da postoji isključivost prema tradicionalnom u odnosu na ono što je do sada bilo alternativno...

— Složio bih se s vama, jer svi su ljudi u kulturi isključivi. Niste možda ni svjesni toga, a ja sam to znao i prije nego što sam došao u Ured, koliko ima isključivih ljudi u gradu Zagrebu, koji se bave ne samo kazalištem nego i slikarstvom. Gdje ste vidjeli da jedan slikar drugome odobrava da je njegov koncept bolji? To je takav svijet. Važno je da uvijek postoji neki način da se stvari nadoknađuju, i kada se u jednom trenutku potpuno zanemari neka vrsta glazbe, recimo jazz, da postoje ljudi koji će presuditi i reći da i jazz također treba pomoći, bez obzira što ga komisija ne obožava. To su po meni normalni socijalni odnosi, normalna društvena dinamika.

Što je danas alternativna kultura u Zagrebu, kad je Ured za kulturu osigurao i potporu svim važnijim dosada alternativnim projektima uvažavajući ih kao punopravne segmente zagrebačke kulture?

— Postoji temeljni nesporazum s terminom alternativno. U ovih deset godina svijet se uvelike izmijenio, i mi se s tim moramo suočiti, ne samo zbog toga što su nove tehnologije preuzele bitnu ulogu u našoj svakodnevnici, a svakodnevnica je ona koja određuje reakcije ovog ureda, nego i zato što su se iz poznatih razloga, od nesretnoga rata do svih nedaća koje su nas tukle posljednje desetljeće, neke stvari promijenile. Oni koji su imali petnaestak godina devedesete danas su već mladi stručnjaci, ljudi od dvadeset i pet koji imaju svoje svjetonazore i koji u ovom gradu traže prostora da dobiju ne samo ispunjenje svojih kulturnih potreba nego i način da na njih utječu da proizvode kulturu. Vrlo je teško nadoknaditi izgubljene godine ili, kako to vole reći mediji, godine koje su pojeli skakavci. S druge strane mora postojati društvena volja, ne samo iz ovog ureda, nego i šire javnosti, da uvaži činjenicu da prednost trebaju dobiti mladi kao oni koji nose život.

U vašem radu, osobito u financiranju, postoje neki naslijeđeni odnosi. Vaši prethodnici govorili su da se godinama zna koliko koje kazalište ili druga ustanova dobiva za hladni pogon, i što je gotovo nemoguće promijeniti, a većina novca ode upravo na hladni pogon...

— Samo dvadesetak posto od 280 milijuna kuna, s koliko novca ovaj ured raspolaže za kulturu, ide izravno na programe. Točno je da su ti odnosi naslijeđeni i točno je da se ljudi ponašaju po stečenim pravima, ali mi smo tu da to polako mijenjamo i da se stvari razvijaju. Postoji paradoks da nam za neke stvari zakon daje odriješene ruke, s tim da možete intervenirati, pa ako hoćemo, možemo stvari i grubo mijenjati, međutim, ja sam ipak za evoluciju, a ne revoluciju. Mislim da je ova godina priprema za to da ljudi postanu svjesni toga da novca nema previše i da se ne može napraviti veliki zaokret, jer su programska sredstva tako mala.

Od spomenutih dvadeset posto svega šest posto ide na nezavisne projekte. Za veliki grad kao što je Zagreb, koji je po tome što teži prema novim prostorima u kulturi bio poznat i u teško doba socijalizma, vrlo je nepovoljna situacija što se ta dinamika nezavisnih, ne samo kazališnih nego bilo kojih grupacija, zapravo ne može financijski znatnije poduprijeti. Nakon prvih razgovora s većinom naših predlagatelja programa i korisnika imam dojam da oni prihvaćaju nove ideje, jer ideje koje ja zagovaram nisu mladenačke ideje kako mijenjati svijet, nego desetljetna iskustva u organizaciji kulturnih događaja. No, imam dojam da neke velike kulturne institucije, koje proizvode zahvaljujući tom novcu, ne prihvaćaju ni te male nove promjene.

Vrlo često povezujete pojmove alternativna kultura i kultura mladih. No, u Zagrebu ima jako mnogo mladih ljudi koji vole tradicionalnu kulturu. Imate li podatke koliko mladih ljudi posjećuje klasične koncerte, balet, operu i slične događaje, a koliko alternativna kulturna okupljališta koja Ured podupire, poput Močvare, Mame, Tvornice i dr.?

— Vidio sam dosta zanimljivo istraživanje koje su načinili studenti, a koje pokazuje odnos prema sportu i tradicionalnoj kulturi. Golema će većina studenata birajući između gledanja utakmice uživo ili na televiziji i odlaska u HNK ili Lisinski uvijek odabrati prvo. Što se tiče kazališta, velika većina tvrdi da su ga vrlo rijetko posjećivali, a mnogi čak ne znaju gdje se kazališta nalaze. No, bilo je jasno da od svih kulturnih manifestacija najviše znaju za Eurokaz. Oni koji zagovaraju tradicionalnu kulturu zaboravljaju da se mladi ljudi uvijek suprotstavljaju tradicionalnim oblicima, težeći novom. To je naprosto društvena dinamika. S druge strane, odnos je potpore tradicionalnih oblika kulture u odnosu na potporu netradicionalnih oblika osamdeset prema dvadeset posto, a to po meni nije dobro. U odnosu na potporu HNK-u, Lisinskom ili na otkup knjiga, to je zanemarivo. Osam milijuna kuna predviđa se za otkup knjiga, a ukupan programski novac za ovogodišnje nove premijere smanjen je za milijun kuna. To su razmjeri koji nisu samo naslijeđeni, nego koji pokazuju i interes određenih grupacija u društvu i na te se interese ne možete oglušiti. Ono što je netipično jest to da zagovornici tradicionalne kulture, naslanjajući se na svađu oko toga što je nacionalna kultura, u javnosti imaju snažniji glas nego oni koji zaista ne govore iz svojih političkih razloga ili nekih drugih, nego iz perspektive življenja u ovom gradu, a oni su mnogo tiši i njihov prostor javnog mnijenja mnogo je manji.

Ne čini li vam se da je tu došlo do promjene, jer je mnogo novinara koji su došli iz tih krugova donijelo promjenu u percepciji kulture?

— U Hrvatskoj postoji povijesno dokazana tradicija da su književnici automatski i dobri kolumnisti, od bivšeg »Jutarnjeg lista« sa fantastičnom novinarkom Zagorkom do mladoga Krleže. Ta se tradicija ne može prekinuti, ona govori o naravi naše povijesti, jer mi koji živimo u ovom gradu slijedimo tu povijest. Jasno se razabire kako stanovita vrsta književnosti koju proizvode neki mlađi ljudi koji su zaposleni u novinama odgovara onome što oni u novinama zagovaraju. To je prirodan proces i ne vidim tu ništa zabrinjavajuće, ali mislim da bi trebalo protočnost ideja izravnoga kulturnog života nekako odlijepiti od stranačkih interesa. Moje životno, a i svakodnevno iskustvo naših sugrađana, prečesto i pretjerano govori da često trpimo zbog stranačkih interesa.

Često se koristite terminom urbana kultura. Što on za vas znači i što onda ne pripada u tu vrstu kulture?

— Mi ne upotrebljavamo termin urbano kao suprotnost folklornom, jer naposlijetku kao sintagma postoji i urbani folklor. U procesu razvoja kulture i umjetnosti važna je težnja da se demokratizira društvo. Ne možete očekivati da svi mladi ljudi budu slikari ili da pišu poeziju, no to morate sačuvati. Život zahtijeva određene djelatnosti i u malim opsezima i bilo bi jako nehumano iskorijeniti ih iz života nekoga grada. No, onda u amaterizmu imate na tisuće sudionika, a u pisanju poezije na desetke, a tisuću ljudi u amaterizmu bučniji su i jači od onih desetak. Još ni jedan pjesnik nije došao u Ured tražiti nešto ova tri mjeseca, a već je kroz ured prošlo ne znam koliki broj predsjednika KUD-ova. To je realni omjer veličina i teško je tražiti balans u sredini gdje su naslovnice tiska uvijek organizirane oko nečega što je, nažalost, uvijek na rubu kriminala. Naslovnice dnevnih novina često su ispunjene krvavim prizorima kojekakvih obračuna, iako su oni zapravo vrlo rijetki u Zagrebu. U posljednjih deset godina nisam zapazio da na nekoj naslovnici piše kako se otvara izložba nekog slikara...

Što je po vama uvjet da neke novine budu novine za kulturu, neovisno o tome kako se same deklariraju?

— Novine za kulturu su tradicija, ne samo u ovom gradu nego u širem kulturnom nacionalnom prostoru. Postojali su listovi poput »Telegrama« u kojem su se određene društvene grupacije okupljale oko ideja koje su zagovarale i branile. Po meni novine za kulturu upravo tome i teže, one ne moraju imati na stotine tisuća primjeraka, ali mora imati određeni broj ljudi koji rade i usmjeravaju duhovnu proizvodnju. Kako su to prije radili prije spomenuti, tako mislim da to danas čine »Vijenac« i »Zarez«. Drugo su pitanje ljudi koji proizvode novine kao što je »Hrvatsko slovo«, gdje se kulturno-duhovni proizvod apsolutno i isključivo vezuje uz političku djelatnost, što mislim da nije dobro. Naposljetku, kulturni proizvod koji je stvarno duhovni proizvod ovoga grada bez daljega sam po sebi ima i nacionalnu i političku težinu.

Često se »Telegram« ističe kao primjer sjajnih novina za kulturu. Po čemu je on bio toliko dobar i možete li ga usporediti s današnjim novinama za kulturu?

— Najbolje su one novine koje ostavljaju neki trag i na koje se društvo referira. »Telegram« je u tom kontekstu svojedobno to bio, ne mislim da to »Vijenac« danas nije. Osim toga što se društveni kontekst promijenio, vrlo je bitno uočiti što »Vijenac« zagovara i što želi plasirati. Po tome će »Vijenac« imati težinu. Uvijek će netko idealizirati svoju mladost, a netko svoju starost. Činjenično, ako je zaista istinsko, ima svoju težinu i ne može se zaustaviti...

Koji su po vama tragovi Eurokaza u hrvatskom kazalištu?

— Znam da u hrvatskom kazalištu postoji veliko ogorčenje na neke dijelove Eurokaza. No, u redu je da se ljudi bune i prosvjeduju protiv određenog scenskog angažmana. U petnaest godina Eurokaza mi možemo slijediti neke stidljive tragove tog festivala, bez obzira što je ambicija njegovih autora bila daleko veća. Eurokaz se ukorijenio zbog toga što ima međunarodne reference, jer, da ih nema, Gordana Vnuk ne bi dosad promijenila već dvije velike europske institucije i stala jednoj na čelo kao umjetnička ravnateljica. S druge strane, u Zagrebu on neizravno ima velikog utjecaja. Postoji određeni broj građana koji je u tom festivalu prepoznao svoju umjetnost i baš zbog tih građana ne treba tako brutalno relativizirati taj festival. Tri tisuće ljudi, prosjek koji prati taj festival, nije malen broj. Takav broj ne jamče ni neka veća urbana središta u Europi.

Problem je što je Eurokaz uvijek bio prikladan za bilo koji senzacionalistički pristup. Ne možete zaustaviti priču je li bilo golih sisa ili nije i što one znače, i onda to skrene u drugu temu, koja ne dodiruje ni estetiku, ni kazalište. Eurokaz ima svoje sljedbenike, ne samo među gledateljima i zagriženim pobornicima, i ima posredan utjecaj na naraštaje koji dolaze. Mario Kovač, primjerice, ne izlazi izravno iz Eurokaza, ali mislim da se ne bi tako formirao da nije bilo Eurokaza. Brezovec je pak dokumentiran u Eurokazu kao autor, obrazložen kao autor i mnogo puta nastupao je na Eurokazu, s namjerom da se pokaže da i mi imamo čovjeka koji tako radi, a svakako nije čovjek iz Eurokaza izrastao kao autor.

Mislim da se bez Eurokaza i Tjedna suvremenoga plesa danas suvremeni ples, koji je gotovo na rubu izvedbenih umjetnosti, ne bi tako radio. Eurokaz ima nevjerojatan utjecaj upravo u onoj zajednici koja nije izravno vezana uz kazalište, a to su gradski konceptualni umjetnici. To je ne samo Tomislav Gotovac, koji je veliki fenomen grada, nego i oni mnogo mlađi. Oni ne samo da su našli potporu u onom što je Eurokaz dovodio kao program, nego su našli razlog da ustraju u sredini u kojoj su se takve vrste programa donedavno vrlo teško probijale u javnosti. On ima svoju socijalnu i estetsku funkciju i prave posljedice Eurokaza tek će se pojaviti...

Večernja scena Male scene već je prvim predstavama pokazala da kvalitetom i interesom kulturne publike ne zaostaje za nekim institucionalnim kazalištima. Zašto taj projekt ne dobiva potporu od Ureda?

— Mala scena ima izravnu potporu Ureda u segmentu dječjeg programa i mislim da je ta potpora solidna. Što se tiče večernje scene, ne mislim da je ona iznimna, nego je u okvirima hrvatskog kazališta. Neki su rezultati iznimni, neki nisu. Nisam sklon tome da podupiremo svaku inicijativu proširenja privatnoga posla. Vitomira Lončar i Ivica Šimić su naišli na veliku potporu Ureda u duljem vremenskom segmentu kao ljudi koji veliki nedostatak dječjeg kazališta u ovom gradu ispunjavaju svojom djelatnošću. Sve dok imate gradske institucije kojima ste obvezni dati novac, vrlo je teško njima uskratiti novac u ime toga što su predstave Večernje scene Male scene bolje. To je taj problem nestašice novca za nove projekte. Mislim da ta tema postaje sve zanimljivija i dogodine ćemo se potruditi da vidimo u kojem segmentu i na koji ih način mi možemo poduprijeti. Činjenica je da mi dodatnoga novca stvarno nemamo. Dati jednom uvijek znači uzeti drugomu. Dobio sam mišljenje komisije da se zadržimo i ove godine na potpori dječjem programu, kako samo mi odgovaramo za potrebe dječje kulture grada Zagreba, koje su raznorodne, a jedan od segmenata koji je nezadovoljen je dječje kazalište i Mala scena tu fantastično odgovara.

Što se tiče predstava za odrasle, u Hrvatskoj naraštaji prolaze da nisu vidjeli hrvatsku kazališnu tradiciju u najužem smislu, a kamoli u europskom krugu kojem mi pripadamo. Za to bi trebalo osigurati novac, bez obzira što to možda mladi ljudi neće voljeti. Oni moraju vidjeti svakih nekoliko godina hrvatske dramatičare uživo, a ne na polici. Cijela kazališna zajednica u Zagrebu vrlo je vitalna s jedne strane, dok se s druge strane čini kao da nije. Imamo Malu scenu, Exit i nezavisne grupe, koje fantastično odgovaraju porivu vremena, a s druge strane nemamo tako dobro organiziranu obnovu tradicije i klasike.

Hoće li Ured pomoći HNK-u da za Scenu Habunek dobije stalan i adekvatan prostor?

— Na tome već radimo. Krenuli smo s idejom bivšega kina Sloboda, zbog toga što je nekad davno to odatle i krenulo, no sada se razmatraju i druge dvorane. Ne mislim da je važan podatak gdje će to konkretno biti, mislim da je u ovoj fazi mnogo važnije da se to želi napraviti. Ove godine pokrenuli smo i poduprijet ćemo maksimalno scenu na Peščenici. Oni su dobili novac da se pozornica osposobi, da se tehnički pripreme i da se to pokrene, pa ćemo vidjeti kako to živi. To nije samo zbog toga da tamo imamo zagrebačku premijeru Četvrte sestre, nego se tamo igra HNK-ov projekt Muškarac bez brkova, kao i drugi projekti mlađih ljudi koji su završili Akademiju i trebaju šansu da negdje počnu. Ne proizvodimo tako veliki broj predstava po gradskim kazalištima da bi baš svako kazalište moglo uzeti debitanta. Osnovne probleme zadovoljit ćemo u idućih deset mjeseci. Nakon toga treba analizirati što scena znači, da li je zaživjela, u kojoj se mjeri treba podupirati itd.

Koje je vaše osobno mišljenje o kazališnim časopisima koji izlaze u Hrvatskoj?

— Kazališni časopis uvijek je bio i uvijek će i ostati nešto periferno ako još u sebi nema nešto posebno. Frakciju to nešto posebno ima. Ona se bavi kazališnim fenomenima, ali na neki način ima refleks javnosti u cjelini. To nije uistinu pravi kazališni časopis, ali jest relevantan. Ono što slijedi časopisi su koji zadovoljavaju pojedine lobije naših kazališta, a jesu li oni vrijedni ili bezvrijedni, to će pokazati javnost. S moga gledišta nijedni nisu u prednosti. Normalni je interes da netko štiti svoju politiku, svoju estetiku, pa ako ima časopis, to mu je lakše. U cijelom svijetu takvi tipovi časopisa izumiru, pa će ih tako i u nas vrijeme pomesti. Pojave i fenomeni poput »Frakcije« uvijek će imati veću potporu, prihvaćanje javnosti, nego oni koji se jednostavno bave opisivanjem aktualne teme.

Postoji li inicijativa za časopis koji bi se bavio plesom i biste li je poduprli?

— Ne vidim razloga. U jednom dijelu taj posao dobro određuje »Frakcija«. Ono što bi trebalo postojati jest arhiv dokumenata. Arhiv je izvor za budućnost. Gospođa Maja Đurinović radi na knjizi o velikim scenskim zvijezdama koje smo mi nepobitno imali, a imamo ih i danas. Kazalište dramskoga tipa, verbalno i neverbalno, u znatno je boljem položaju. Za ples, nažalost, tako sustavno, čak ni u tako malom opsegu, nije ništa napravljeno.

Čini li vam se da su novine velikih naklada nametnule jedan pristup kulturi koji je ili politički ili estradni, a ponajmanje umjetnički?

— To je nažalost svagdje tako. Radio sam u takvim novinama, u »Globusu« i »Nacionalu«, i ne žalim za tim vremenima jer sam nešto u tome naučio. Volim svoj novinarski staž, koji nije bio baš ni tako kratak. Činjenica je da se mi s tim trebamo nositi, a ne postavljati se na način da se užasavamo što se predstave reklamiraju onda kad su provokativne. Kad su predstave neprovokativne, možda čak i vedre i dobre, one mogu biti nezanimljive za tu nakladu. To ne osporava i ne olakšava samu proizvodnju, niti potiče, niti je omeđuje.

Na televiziji se pak kultura danas prati uglavnom na šturoj informativnoj razini. Kako se kultura može jače probiti u medije?

— Uvijek su postojala vremena kad su se neke stvari poticale, razvijale ovisno o nekim pojedincima. Eurokaz je projekt Gordane Vnuk i kad se ona prestane time baviti neki novi Eurokaz neće biti iste kvalitete. Mislim da su se te stvari u Zagrebu mijenjale u nekim čudnim, nepredvidivim ciklusima. Bilo je zaista divnih emisija na televiziji koje su na vrlo dostojanstven način pratile ne samo kazalište nego i glazbu, kulturne fenomene, pa su nestajale i opet se pojavljivale. Danas ih se može vezati uz konkretna imena, a tako će biti i u budućnosti. Kada neki mladi ljudi koji možda već lutaju ovim gradom odluče da to rade, oni će to raditi, izborit će svoj prostor, to će neko vrijeme trajati i onda će se ugasiti. Mi na to još nismo navikli da se prezentacija kulture, pogotovo na početku trećeg milenija, treba izravno povezivati s imenima. To je dobro vidljivo na likovnoj sceni. Bez, primjerice, Makovića mnogo toga na likovnoj sceni ne bi moglo opstati, jer je tu riječ o načinu predočavanja tih radova, usmjeravanju kako se ti radovi gledaju.

Kako će biti riješeno pitanje dvorane za potrebe Filmskog centra?

— U smislu ostvarivanja projekta tu smo najdalje otišli. Postoji dogovor sa Studentskim centrom i već se pripremaju dokumenti za formalno osnivanje Filmskog centra i do jeseni će sigurno biti gotovi, nadam se s adresom u Savskoj 25. Ljudi koji su to pokrenuli, čini se, zadovoljni su tom idejom, kao i oni u Studentskom centru. To je samo dio onoga što je želja većine ljudi koji se brinu o kulturi ovog grada. To je dio projekta kako revitalizirati Studentski centar, ne samo obnoviti u onom smislu i značenjima koje je imao, nego prilagoditi novim uvjetima. Moramo pronaći prostor i tamo raditi projekte koji će ponovno biti važni za većinu građana ovoga grada, pogotovo za mlade ljude.

Nije li ta dvorana prevelika, s obzirom da je i sada to kino slabo ispunjeno?

— Svagdje po svijetu počele su se graditi male dvorane, vrijeme velikih stadiona je prošlo.

Ne treba biti naivan, da SC ima dvostruko više novca, sumnjam da bi dvoranu s tisuću mjesta i s najfantastičnijim filmom napunili deset dana kao prije. Kino više nije najdominantnije kao prije, kad je domaća produkcija bila ekvivalent holivudskoj proizvodnji i odgovarala je na potrebe građana. Najgledaniji su u nas nekad bili domaći filmovi, najslušanije su bile domaće pjesme. Dvorana SC-a svakako će zahtijevati adaptacije.

To nije samo pitanje socijalnog siromaštva, nego i socijalnih navika u području kulture.

Razgovarao Zlatko Vidačković