Mala, odakle ti takav glas?

Mala, odakle ti takav glas?

Jasna Bilušić koja ocrtava Edith Piaf kao da se pretvorila u lik koji glumi i čiju glazbu pjeva

»Mala, odakle ti takav glas?« pitanje je iz Piaf, glazbenoscenske predstave Pamele Gems ili drame s pjevanjem, kako je naziva njezin redatelj Lawrence Kiiru. Isto bi se pitanje moglo postaviti Jasni Bilušić, koja je ulozi Edith Piaf dala sve — glas, vanjštinu i glumački talent.

Nije stvar samo u glumičinom jednostavnom kostimu (ako bismo tako mogli nazvati crnu haljinicu, simbol askeze siromašne ulične pjevačice koja to ostaje i kada postane slavna), a nije stvar ni u njezinu pretvaranju u oronulu zvijezdu grubo ošišane glave (bravo kostimografu, šminkeru i frizeru!) koja sveudilj mami suze kada god otvori usta. Fascinira sâma Jasna Bilušić koja ocrtava Edith Piaf kao da se pretvorila u lik koji glumi i čiju glazbu pjeva. Njezin izgubljeni pogled i pogrbljeno držanje, njezino ispijeno lice i bijesni ispadi bili bi sami po sebi dovoljni za uživljavanje publike u lik. Ali kada Bilušić zapjeva, tada je to istinska, kompletna, prava Edith Piaf.

Duboko i nezaboravno

Zbog dominacije jednog lika u drami, ali i zbog dominacije Jasne Bilušić na pozornici (na sceni će pjevati i Nada Abrus kao Madelaine — dobro, ali ne tako duboko i nezaboravno, gotovo perfekcionistički kao Bilušić), Piaf se doima poput monodrame, premda se oko Edith kreće bezbroj likova i premda je pozornica češće puna nego prazna. Puna je i u prizorima u kojima Jasna stoji sama pred mikrofonom, jer tada njezin glas ispunjava sav prostor oko nje. A dojam hrapava tona prepuna grgljava francuskog r (Jasnin francuski izgovor za svaku je pohvalu!), s emocijama i zvukom koji istodobno govori o siromaštvu i bogatstvu, o uličnoj pjevačici i primadoni, ostaje i nakon otpjevane pjesme, širi se i zadržava preko posljednjega pljeska i preko posljednjega paljenja kazališnih svjetla.

U drami slušamo dvanaest šansona — Les Amants d’un jour, L’Accordeoniste, C’est a Hambourg, Milord, Mon Dieu, La Vie en rose, La Foule, Bravo pour le clown, Hymne a l’amour, A quoi ca sert l’amour, Non, je ne regrette rine i La goualante du pauvre Jean — što je naizgled mnogo, ali zapravo i nije. Pjesme su pažljivo raspoređene u predstavi trosatnoga trajanja, što je možda predugo za koncentraciju publike, ali što ukazuje na trud koji su i glumci i redatelj i glazbenici i dirigent i plesači morali uložiti kako bi zadržali pozornost publike. A cjelokupni je dojam sveudilj dojam »dupkom ispunjene askeze«.

Taj je dojam prisutan i u trenucima kada Jasna Bilušić ne pjeva, jer je redatelj pozornicu ispunjavao glumcima, a kao povremenu zvučnu kulisu upotrebljavao glasovir. Zvuk glasovira — poput neke potvrde ogoljivanju zvuka — primarni je instrumentalni zvuk predstave: pojavljuje se i kao nositelj ugođajne glazbe (nalik neobveznu prebiranju po tipkama) i kao pratnja pjevačima, a pripada i prizornom (na pozornici se vidi pianino) i neprizornom glazbenom obliku (svirač se ne vidi, ali se zvuk instrumenta čuje). Osim glasovira čuju se i drugi instrumenti, ali njihova je prisutnost bliža zvučnim naznakama nego zvučnoj dominaciji koju ima glasovir. Tako se, na primjer, u jednoj sceni na pozornici pojavljuje harmonikaš. Orkestar je također čujan, ali samo u rijetkim trenucima, i to kao pratnja (nekim) šansonama koje je za potrebe predstave trebalo posebno istaknuti.

Likovi koje smo u Komediji navikli gledati više kao pjevače, a manje kao glumce, poput Dražena Čučeka, Mije Elegović-Balić ili Đ anija Stipaničeva, u ovoj su predstavi isključivo glumci. Doduše, Stipaničev je u kratkom komičnom intermezzu dobio priliku pustiti glas, ali se i on iz komičnog Angela pretvara u asketsku crnu figuru Thea (mnogi su glumci igrali dvostruke uloge), vjerna obožavatelja Edith Piaf, koji će naposljetku postati i njezin suprug.

Na kraju je sva glazba okrenuta u smjeru Piaf, koju majstorski izvodi Jasna Bilušić. Tako majstorski da se na završetku moramo sjetiti pitanja s početka predstave — »Mala, odakle ti taj glas?« — pomalo se pitajući je li to mala možda pjeva na playback (naravno da ne!) i kako joj to uspijeva biti tako beznadno izgubljena u svijetu, a tako sigurno zadubljena u glazbu? A pitanje o predugu trajanju predstave zaboravit ćemo postaviti...

Irena Paulus