Majstor i pjesnici od slame

Majstor i pjesnici od slame

Spring Slam Zagreb 2002, Močvara, 6. ožujka 2002.

Što je Spring Slam Zagreb pitanje je sad? Po ambicioznom i opisnom, složenom nazivu koji nagovještava periodičnost manifestacije reklo bi se jazzističko okupljanje. Uočimo li središnju riječ slam stvar će postati jasnija. Slam je ipak, zahvaljujući entuzijastima okupljenima oko Pontesa, zadnjih godina promoviran u našoj javnosti. Radi se o specifičnoj scensko-poetskoj disciplini koja kombinira raznolika iskustva i prezentira ih na stageu. U Europi postoji uhodana i profesionalizirana slam scena koju dotični preseljavaju među naše ljude i krajeve i u čemu im treba pružiti nedvosmislenu podršku. No, pustimo na stranu povijest i teoriju i vratimo se u žižu događanja, u Močvaru.

Nightmare stage križan sa smotrom folklora

Oslanjajući se na uobičajeni pretponoćni timing Močvare te sam noći zakasnio i odgledao samo tri domaća natjecatelja i jednog stranca. Odmah moram reći da je ta noć bila čisti profit, isključivo zbog stranca, Wehwalta Koslovskog, čovjeka koji je prezentirao slam u njegovom punom sjaju. No, krenimo redom, kada smo već zakasnili.

Dođete dakle u Močvaru na nešto što se ambiciozno zove Spring Slam Zagreb, apriorno spremni podržati takve, nove, projekte kad vas na sceni dočeka čovjek koji recitira i usput se svlači. Odmah pomislite na vijesti koje čitaju spikerice i pri tom se svlače, i pomislite kako je tu došlo do nekakvog kuršlusa. Jasno je zašto se ljepotice svlače dok čitaju vijesti, ali hoće li to naš izvođač reći da mu je poezija takva da ne može zadržati pažnju pa se zato svlači? O. K., mislim, procjena mu je na mjestu, ono što izgovara je stvarno pobjeglo iz Recycle Bina, možda čovjek zna nešto o striptizu. Ali ne, on se naprosto nespretno svlači, a kada ostane u gaćicama i hlača spuštenih do koljena — tako da izgleda stvarno nemoćno i sputano — njegovoj poeziji i nastupu je kraj. Da nam je barem nešto pokazao, recimo tetovažu s motivom radijatora ili elefantijazis muda, ako mu je već poezija za k...

Nakon izvedbe, sve po bjelosvjetskim uzusima koji se po inerciji prihvaćaju, slijedi bodovanje. Caka je u tome da su slamovi zapravo natjecanja na kojima najbolji po glasovima publike dobivaju nagradu, koja je u svijetu respektabilna, financijska, pa omogućava pobjednicima daljnju profesionalizaciju. Žiri se bira nasumce, iz publike, to je dakle parodija žirija, pa nikom nije jasno što će ti natjecanje i uzgoj kompetitivnog duha kada se on parodira već načelnim biranjem žirija. U žiri naime ulaze oni koji se dobrovoljno jave, pristrani ili nepristrani, gluhi ili pijani, Englezi ili Tuarezi, svejedno. Pored takvog žirija o pobjedniku, kad je već Programskim načelima do tog stalo, može odlučivati i bacanje kocaka, jer kompetentnost i pravednost teško da su u programu.

Onda na scenu izlazi čovjek najavljen kao pobjednik bivših slamova i tu vas počne hvatati jeza. Kakva je tek bila konkurencija? Ili je za sve kriv žiri? Simpatično načelo hipi-demokracije da se omogući sudjelovanje svakome tko to poželi dezavuirano je kompeticijom, a pobjednik prošlih slamova je tip koji zauzima samouvjerenu rockersku pozu, bez trunka autoironije, i kreće sa svojim deklamacijama. To je pak mikstura najbanalnijih jadikovki i petparačkih rima u koje tip, sasvim ozbiljno, vjeruje. Čisti trash s prizvukom radne terapije. U tom trenu dođe ti da nazoveš Malnara i kažeš: »Hej, imam ekskluzivan materijal, Cezar je sića.« Ajde, barem su nastupi ograničeni na nekih pet minuta (valjda se ne varam jer pri takvoj torturi vrijeme silno ekspandira), pa se možeš izmaknuti na šank i primiriti stid. Načelo slama je, srećom, slično rockerskom; pokaži što znaš u nekoliko minuta.

Treći na scenu izlazi nešto moderniji tip, dečko koji dobro locira i ironijski obračunava s malograđanskim simbolima, jedino što se njegova poezija formalno nije odmakla od snaša i salaša. Čista šteta. Dečko kuži, ali bolje bi mu bilo da šuti ili još puno trenira. Uopće, poezija koju su dotična trojica prezentirala u pisanom obliku ne bi zadovoljila kriterije literarne sekcije, a nije ni po kakvom jezičnom materijalu kompatibilna scenskom izvođenju, ne računamo li tu izravno obraćanje.

Žiri oko vrata

Ocjene žirija su takve da to nema smisla komentirati, zadnja dvojica će ući u finale, a striptiz-man na vlastito inzistiranje pripušten na još jednu točku. Sretan sam što sam zakasnio. Ili sam trebao očekivati trash? Ali, čemu onda kompeticija, bilo kakakv formalni oblik, pogotovo taj ambiciozni, jazzerski, anualnog okupljanja?

Onda na scenu izlazi njemački slamer Wehwalt Koslovsky i tu stvari postaju jasnije. Ono što on izvodi, a zbog čega je vjerojatno i cijeli slam potaknut, ne bi li naši nesretnici uvidjeli o čemu se tu zapravo radi, jest nešto potpuno drugačije. To je mikstura poezije, na bazi fonetike i jezikolomki, suverena komunikacija s publikom, čista koncentracija, show koji pomalo koketira sa stand upom i rapom. Osmišljen i dotjeran, vrlo uvježban nastup. Slam poezija je zaseban žanr koji kod nas ne postoji ni u povojima, a tužno je što to izvođači nisu ni naslutili, nego su svoje guslarske rime ponudili kao nešto. Nightmare stage križan sa smotrom folklora. Tek onda se, valjda i Malnarovim pacijentima koji su nastupili, otvorila ta bitna razlika između slama i predratne HSSovske poezije koju oni izgovaraju u pogrešnom ambijentu. Rodno mjesto prezentirane poezije je Dom kulture.

Ukratko, sve što se događalo te noći u Močvari treba načelno podržati. Naime, ne budemo li vidjeli što je to doista slam, teško da ćemo ga ikada imati, a mogućnosti i zavodljivosti slama su, očito, neizmjerne. Uspostava minimalnih kriterija, koji ne bi stvar pretvarali u čisti trash i radnu terapiju, od slama pravili slamu, je nužna, ali zbog pionirštine cijelog projekta, unatoč konceptualnim kontradiktornostima poput održavnja kompeticijskog duha u parodijskom kontekstu, ovaj put — prst gore. Ne srednji, nego palac. Slamari, dobrodošli.

Kruno Lokotar