Ljubavno pismo Parizu

Amélie — čudesna sudbina Amélie Poulain (Le Fabuleux Destin d’ Amélie Poulain), red. Jean Pierre Jeunet

Francuski film za one koji ne vole francuske filmove; joie de vivre u vrhunskom nugatu, bez lažne ušećerene vune. »Francuskiji« i od samih turističkih pariških atrakcija ili pak grada viđena očima njegovih žitelja, Amélie je čisto Jeunetovo ljubavno pismo Parizu u kojem nema velegradske prljavštine, crne kronike ili socijalnih problema, i u kojem su automobili digitalno uklonjeni s ulica. Pariz je to onakav kakav egzistira samo u mašti romantičara, djelomično starim mjuziklima, ili pak razglednicama retuširanih boja s početka 20. stoljeća; te je manje kulisa a više živi pulsirajući organizam — gotovo lik radnje. Mjesto je to naime na kojem čudesno obiluje na najneočekivanijim mjestima, a sudbinsko vreba iza svakog ugla; mjesto gdje odbačene fotografije dijele savjete, namještaj oživljuje noću, a jedna mlada žena orkestrira nenametljiva i dražesna mala čuda.

Amélie Poulain (ljupka i krhka Audrey Tautou — mješavina Leslie Caron i Audrey Hepburn) maštovita je, plaha konobarica kafea »Dvije vjetrenjače« koja potpuno izolirano živi u svom svijetu — negdje otpozadi, uživajući u sitnim svakodnevnim radostima (poput probijanja korice creme brulee žlicom ili uranjanja dlana u košaricu s žitaricama). Izolirano djetinjstvo učinilo ju je više promatračem negoli sudionikom života, te poput dobre vile, anđela čuvara, svetice ili u krajnjoj liniji i Don Kihota, iz prikrajka bdije nad nesretnim, malim ljudima s Montmartrea, inkognito ih usrećujući jednostavnim rješenjima; no nikad to ne čineći izravno, već nevidljivo — zaobilaznim putem. Sve dok ne susretne svoju srodnu dušu Nina (Mathieu Kassovitz, redatelj Grimiznih rijeka) i odluči učiniti nešto i za sebe.

Provansalsko-mediteranski shabby-shick vrca s ekrana, počevši od stila nostalgične djevojčice okate glavne junakinje, u pomalo prevelikim cipelama i ručno pletenim suknjama te retro-iščitanom nestašnom frizurom, preko obilata starinskoga šarma — motiva (prekrasne šansonijerski bazirane glazbe s dominantnom harmonikom Yanna Tiersena, Ile-de France arhitekture kamenih uličica, uskih zgrada i malenih prozora, kutijica iz nekog davnog djetinjstva; Julesa i Jima koji igraju u kinu i starih ruskih filmova na televiziji) i karaktera (prostodušnih ljubitelja bilja, sakupljača odbačenih fotografija, nepoznatih umjetnika lomljivih kostiju, slijepih svirača, putujućih vrtnih patuljaka). A svi oni funkcioniraju uglavnom kao promatrači — Amélie studira druge dok ne poduzme akciju; Nino ima album fotografija; retardirani prodavač osluškuje povrće; »stakleni čovjek« teleskopom promatra vanjski svijet, kad ne kopira baš Renoirovu sliku (također poznata kao profesionalnog voajera, koji je provodio sate u promatranju emotivnih mijena na licima svojih subjekata prije no što bi ih prenio na platno).

Poput praline bombona u svilenkastom šuškavom papiru iz nostalgičnih prohujalih vremena kad su se još prodavali na komad (i cijenili više), Amélie evocira duh još jedne samozatajne dobročiniteljice koja mijenja ljudske sudbine — Vianne iz Hallstromove Čokolade.

Poigrava se on neobičnim životnim simultanostima, takozvanim sinkronicitetima, s dubljom kozmičkom porukom, u slavlju mističnoga smisla života koji prolazi.

Amélie je odličan film ne samo zato što priča začudnu priču o dobrohotnu i ljupku karakteru, već i stoga što to čini na krajnje zanimljiv, energičan način — koristeći neobične kutove snimanja, brze rezove, neočekivane inserte (koji imaju funkciju svojevrsnih mini-digresija u opisu psihološkog profiliranja likova; viđenog već kod Tykwerove Lole), okvire, zamagljenja, pretjerane zvučne i koloritne efekte. No ta frenetična vizualna dinamika ublažava prezasićenu sentimentalnost i prevenira da film ne postane sladunjav (iako je iznimno sladak!), te toj neodoljivoj romantičnoj fantaziji (naime prije svega je to ljubavna priča) pruža izvrstan balans. Jer i uz sanjarsko, kao glavnu komponentu, Jeunet majstorski prodire u srž svojih aktera, ne dopuštajući čak ni da jedva zamjetne intervencije glavne junakinje završe »pre-bajkovito« ili s pretjeranim dramatskim učinkom; one su jednostavno tu, slaveći bezvremensku, ljupku radost života.

Bogata humorom, maštovitošću, narativnom inventivnošću, prekrasnim vizualnim kompozicijama, Amélie je bajka za odrasle koja diše punokrvnim životom nekonvencionalnoga Pariza; u kojoj je svaka stvar na svome mjestu i tu funkcionira bez greške, kreirajući nadrealnu, alternativnu realnost u kojoj je bol ljubavnika najveći problem, a riskiranje u ljubavi smisao života.

Katarina Marić