Kuće a la kištro

Kuće a la kištro

Radikalna promjena retorike 1928. bit će šokantna prekretnica za lokalnu sredinu. »Ima kuća golemih dabome bez krova, a la kištro«, podrugljivo će pisati tadašnji kritičari. No, Veslački dom nije izdvojeni eksces, budući da će se iste godine pojaviti čak četiri važne realizacije za domaću modernu: obiteljska kuća u Jurjevskoj 27 Marka Vidakovića, Ortopedska klinika na Šalati Egona Steinmanna, stambena zgrada u Draškovićevoj 30 Vladimira Šterka i poslovna zgrada u Ilici 9 Denzlera, Kliske i Kauzlarića

Vrednujući ostvarenja hrvatske arhitekture 20. stoljeća susrećemo se s dvama važnim problemima. Prvi se odnosi na pristup koji se isključivo bavi fascinacijom pročeljem, odnosno estetsko-stilskim manifestacijama arhitekture, zanemarujući istinske nosioce razvoja, a to su materijal i konstrukcije. Drugi problem odnosi se na rezultate tog pristupa, koji je i usprkos izvanjskoj fascinaciji doveo do mnogih krivih zaključaka. Tako se, primjera radi, sve što je nastajalo u razdoblju od 1924. do kraja pedesetih godina stoljeća, nekritički vrednovalo kao moderna, zanemarujući činjenicu da je u tom razdoblju na domaćoj, a tako i svjetskoj arhitektonskoj sceni egzistiralo čak nekoliko različitih smjerova — od art decoa, preko, kako će ga Tomislav Premerl nazvati, građanskog monumentalizma, do moderne i svih njezinih pravaca. Dakako, toj podjeli valjalo bi pridružiti i dvije kratke epizode koje se odnose na arhitekturu fašizma i socrealizma.

No, zapitajmo se koji su to nabori, odnosno mreškanja i neravnine koje su u neprekidnu kretanju oblikovale arhitekturu stoljeća za nama?

U tom kontekstu, povijest arhitekture prošloga stoljeća možemo promatrati kroz najmanje četiri tektonska sloja. Prvi sloj traje od posljednjih desetljeća 19. do početka 20. stoljeća, drugi od 1905. do 1924, te treći sloj, koji započinje nakon 1925, stabilizira se tijekom tridesetih i traje sve do pedesetih godina, no s trajnim referencama na četvrti sloj, koji će noviji teoretičari i povjesničari arhitekture, primjerice Dennis P. Doordan, nazvati erom pluralizma, 1965-2000.

Ni jedan od navedenih slojeva ne obilježuje, kao što je istaknuto, stilska ujednačenost, nego istodobno isprepletanje i međusobno nadopunjavanje nekoliko stilski i ideološki suprotnih izričaja, koji su u konačnici oblikovali opću sliku stoljeća. Upravo zahvaljujući stilističko-ideološkom amalgamu naoko nespojivih različitosti u hrvatskoj će se arhitekturi tijekom kasnih dvadesetih i tridesetih oblikovati tzv. zagrebački krug i zagrebačka škola.

Dakako, jedan od tih nabora je i palača Burze arhitekta Viktora Kovačića, koju nažalost nije dovršio, budući da umire 1924. tijekom njezine izgradnje. Koja je važnost posljednjega Kovačićeva ostvarenja? Kao prvo, riječ je o posljednjem i najvećem ostvarenju domaće protomoderne. No, ono oko čega se već desetljećima lome koplja u vezi s realizacijom jest pitanje njezine modernosti, odnosno nerazumijevanje konteksta prostora i vremena u kojem je nastala. Dakako, ona nije ni moderna kakvom je prepoznajemo u vokabularu realizacija kasnih dvadesetih i tridesetih, ali nije također ni historicizam, kakvom je mnogi nastoje prikazati. U konačnom izrazu ona je stilski amalgam cjelokupne hrvatske arhitekture nastale između 1900. i 1920. Ona jest protomoderna.

Od te točke hrvatska se arhitektura jasno razdijelila na tri ideološki potpuno oprečna smjera: art deco, građanski monumentalizam i modernu. Art deco i građanski monumentalizam manifestirat će se sve do sredine četrdesetih godina, dok će moderna trajati gotovo čitavo desetljeće dulje, no, što je bitno, s trajnim odjecima sve do kraja stoljeća.

I kao što se Burza postavila kao ključan nabor između protomoderne i moderne, vrata percepcije posve novoj retorici otvorit će 1928. učenik glasovitog bečkog arhitekta Josefa Hofmanna — Antun Ulrich realizacijom Veslačkog kluba Uskok na Savi u Zagrebu. Upravo će s tom temom Ulrich 1927. u Beču i diplomirati. Riječ je o jednom od najvažnijih ostvarenja hrvatske arhitekture 20. stoljeća uopće. Trenutak je to kada je hrvatska arhitektura, gledajući nekoliko stoljeća unatrag, prvi put nakon Jurjeve šibenske katedrale uhvatila korak sa svjetskim zbivanjima. Ono što je bilo specifično toj realizaciji naglašenih horizontalnih volumena njezina je drvena konstrukcija koju su nosili stupovi. No, uporaba klasičnog materijala kao što je drvo, nasuprot suvremenim, nije izdvojen slučaj u povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Već će 1919. Kovačić za veletrgovca Oskara Fröhlicha izvesti brvnaru u Bosanskoj 54. Nakon Veslačkog doma niknut će do kraja stoljeća niz vrijednih drvenih gradnji: od Zagrebačkog zbora Marijana Haberlea (s Bauerom, 1936), drvenog nebodera Drage Iblera (1955-58), ili pak vile Klara arhitektonskog studija 3IHD (1999), odnosno Pastoralnog centra na zagrebačkom Trnju Penezića & Rogine (1994-98), koji je ujedno i jedno od antologijskih ostvarenja domaće arhitekture s kraja stoljeća.

Gledano u širem kontekstu Ulrichov Veslački dom suvremenik je nekoliko glasovitih događaja iz povijesti svjetske arhitekture. Iste godine kada nastaje Veslački dom dvadeset i četiri arhitekta u švicarskom La Sarrazu potpisat će glasovitu deklaraciju CIAM-a (Congres Internationaux d’ Architecture Moderne) kojom se zahtijeva »novo shvaćanje arhitekture, što će zadovoljiti intelektualne i materijalne nužde sadašnjosti«. Le Corbusier započinje s gradnjom vile Savoie (1928-1931), a godinu poslije promoviran je i Njemački paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni arhitekta Miesa van der Rohea.

Radikalna promjena retorike 1928. bit će šokantna prekretnica za lokalnu sredinu. »Ima kuća golemih dabome bez krova, a la kištro«, podrugljivo će pisati tadašnji kritičari. No, Veslački dom nije izdvojeni eksces, budući da će se iste godine pojaviti čak četiri važne realizacije za domaću modernu: obiteljska kuća u Jurjevskoj 27 Marka Vidakovića, Ortopedska klinika na Šalati Egona Steinmanna, stambena zgrada u Draškovićevoj 30 Vladimira Šterka i poslovna zgrada u Ilici 9 Denzlera, Kliske i Kauzlarića. Sve te realizacije svojom će oblikovnom koncepcijom označiti vrhunske domete modernoga pristupa arhitekturi, ali i poput Pandorine kutije osloboditi duh novoga doba, čija će se potpuna katarza dogoditi tijekom tridesetih godina.

Krešimir Galović