Kotačić revolucije

Kotačić revolucije

Grad za 21. stoljeće — zbornik radova, ur. Mirjana Goršić, Biblioteka Psefizma, Društvo arhitekata, građevinara i geodeta, Karlovac, 2001.

U drugoj polovici lipnja 2001. u Karlovcu se, u organizaciji karlovačkog Društva arhitekata, građevinara i geodeta, održao prvi hrvatski simpozij o preobrazbi industrijskog naslijeđa u novu urbanopejsažnu scenografiju. Izašao je zbornik radova s tog simpozija u izdanju njihove Biblioteke Psefizma, a problematika industrijske arhitekture bila je raspravljana 12. veljače na okruglom stolu u Društvu arhitekata grada Zagreba.

Zbornik radova, naslovljen kao Grad za 21. stoljeće, prvi je veći javni i sustavni pokušaj prezentacije industrijskog naslijeđa i problematike koja se uza nj vezuje. Knjiga sadrži dvadeset i četiri stručna, znanstvena i teorijska rada s brojnim primjerima industrijske arhitekture iz cijele Hrvatske, a jedan je od njezinih glavnih ciljeva osigurati kontinuitet bavljenja baštinom koja je u svijetu jedna od najcjenjenijih i koja je u velikom broju primjera postala nositelj kulturnog identiteta. Bečki Gasometer, pariški Musée d’Orsay, londonski Tate Modern i mnogobrojni primjeri pokazuju kako je svijet uvidio i iskoristio priliku te iskoristio tu arhitekturu.

Tržišna eksploatacija

Knjiga rasvjetljava pojedina područja vezana uz industriju, a ne nužno samo industrijsku arhitekturu. Ona donosi znanja naših arhitekata, konzervatora, povjesničara umjetnosti i inih, o razvoju industrijske arhitekture i proizvodnje, radničkih naselja i servisnih postrojenja, željezničke infrastrukture i svega ostaloga što čini korpus industrijske arheologije. Budući da je integritet hrvatske industrijske arhitekture danas uvelike ugrožen, bilo bi, više nego nužno, uključiti tu baštinu u buduće urbanističke planove i projekte, zaštititi je i revitalizirati. Zašto principi koji se već desetljećima primjenjuju diljem Europe nisu dovoljno dobri za nas?

Svijest o ulozi industrijske arhitekture kao zalogu za pojavu moderne i funkcionalističke arhitekture u nas nije razvijena. Barem ne u strukturama koje o njoj odlučuju. Imovinskopravni, vlasnički i ostali problemi uvjetuju samovolju i dovode do poražavajućih projekata te, nažalost, ostvarenja. Iskorištavanje sjajne industrijske arhitekture podložno je tržišnoj eksploataciji najgore vrste.

O sjajnim mogućnostima zrelije promišljene uporabe resursa kojima Hrvatska obiluje, o industrijskom naslijeđu Zagreba, Splita, Rijeke, Karlovca, Osijeka, Duge Rese i Trogira u zborniku pišu Mirjana Goršić, Tamara Rogić, Igor Čulig, Tomislav Premerl, Ivo Maroević, Biserka Dumbović Bilušić i Brankica Petrović, Branka Križanić, Stanko Piplović, Sandi Bulimbašić, Latica Tomašić, Marijan Bradanović, Grgur Marko Ivanković, Žarko Španiček, Darja Radović Mahečić, Krešimir Galović, Ljiljana Šepić, Berislav Šebečić i Helena Bunjevac. Predstavljanje knjige s okruglim stolom već je održano u Karlovcu, a želja je organizatora da se ona, osim u Zagrebu i Osijeku, održi i u Rijeci i Splitu.

Industrija u centru

Zagrebački okrugli stol okupio je nemali broj stručnjaka koji je upoznat sa vrijednostima industrijske arhitekture, ali nije u mogućnosti bitno utjecati na njezinu revitalizaciju. Tu svoje prste imaju politika i ekonomija; nažalost, ne i struka. Rasprava o industrijskoj arhitekturi htjela je industrijsku baštinu postaviti na pravo mjesto, ukazati na nedopustive primjere njezinog zanemarivanja i namjernu destrukciju, stvoriti transparentnost u sustavu zaštite spomenika, afirmirati javni interes, pokušati naći način za primjenu stranih iskustava te inaugurirati industrijsku arhitekturu kao spomenik kulture. Načet je velik broj tema koje traže rješenja i odgovore, postavljena su brojna pitanja o ulozi industrijske baštine, njezinoj revalorizaciji, prenamjeni i kvalitetnu izboru novih sadržaja. Silno je važna katalogizacija te vrste baštine, svojevrsna arhitektonska topografija industrijske arhitekture koja je u Hrvatskoj sporadična i s neujednačenom metodologijom.

Grad Zagreb, na primjer. Industrijsko naslijeđe Zagreba danas se nalazi gotovo u središtu grada, a nekoć je bilo periferija. Današnji Zapadni kolodvor s pripadajućim objektima propada, prostor Studentskog centra potpuno je promijenio izgled, Paromlin ni danas nema svijetlu budućnost (ali je, nadajmo se, otklonjena ona najcrnja), kompleks željezničkih postrojenja između Paromlina i Autobusnog kolodvora nikako nije iskorišten. Brojni drugi kompleksi, radničko naselje Kolonija na Ravnicama vidljivo samo u tragovima ili tvornica u Šubićevoj, bili bi maksimalno promovirani i iskorišteni, samo da je odlučnosti i kvalitetnih programa. Uopće ne dvojimo da gradu nedostaje velik broj kulturnih i kulturi srodnih objekata.

Jean Nouvel i Wilhelm Holzbauer uredili su dva od četiri golema plinska spremnika u Beču, Gae Aulenti preuredila je parišku željezničku postaju u prvoklasni muzej, Jacques Herzog i Pierre de Meuron preobrazili su londonsku elektranu u muzejsku instituciju koju je nemoguće zaobići. Potencijala imamo, htijenja također, pitanje je samo odluke. »Industrijska je revolucija pokrenula stvaranje industrijske arhitekture«, napomenuo je na okruglom stolu akademik Velimir Neidhardt. Neka druga revolucija, ona mentalna, trebala bi stvari pokrenuti nabolje. Knjiga Grad za 21. stoljeće kotačić je bez kojega ju je nemoguće pokrenuti.

Marko Kružić