Između mita, porijekla i intime

Između mita, porijekla i intime

Izbor iz bogata opusa Zlatka Price jasno svjedoči o osebujnosti te slikarske i umjetničke osobnosti — slikarstvo koje je ugrađeno u temelje moderne i suvremene umjetnosti druge polovice 20. stoljeća

U travnju 2001. otvaranjem izložbe slika akademika Zlatka Price u Gradskoj galeriji i Vizualnoj radionici Pečuha započeta je u Mađarskoj serija izložbi klasika moderne i suvremene umjetnosti. Projekt tog lančanog predstavljanja nakon izložbi u Muzeju Nógrádi u Salgótarjánu (travanj-svibanj 2001), Muzeju Dráva u Barcsu (srpanj-kolovoz 2001), Muzeju Déri u Debrecenu (listopad-studeni, 2001) nastavlja se i u ovoj godini. Tijekom veljače održana je izložba Zlatka Price u Budimpešti u Centru mađarske kulture na Budimu, za travanj se priprema otvaranje izložbe u Suvremenoj galeriji u Tatabányji, a ciklus se dovršava u srpnju ove 2002. godine u Županijskoj galeriji Szombathelyja. Izlaže se četrdesetak slika koje su za ovu prigodu posuđene od samog autora, a projekt je iniciran od grada Pečuha i Muzeja Jannus Pannonius — domicila Pricine donacije koja se zbila prije gotovo jedno i pol desetljeće.

Povratak korijenima

Petnaestomjesečna izložbena turneja započela je u povodu osamdeset i pete obljetnice majstorova rođenja u gradu Pečuhu. No, više od puke biografske činjenice da je Zlatko Prica rođen 1916. u Pečuhu (iz kojega se s obitelji 1922. kao šestogodišnjak doselio u Zagreb) njegovo je obnovljeno duhovno srodstvo s tim sveučilišnim gradom na kojem stoluje katedra kroatistike i Institut za hrvatski jezik i u čijim ćemo se gradskim prostorima i parkovima susresti s bistama i kipovima hrvatskih književnika. Nedvojbeno riječ je o duhovnom europskom kozmopolitizmu bez elitističkih pretenzija koji s brigom, dostojanstvom i ljubavlju njeguje svoje multikulturalne spone. A do intenzivnijih susreta s Pricom i njegovim djelom uprava grada Pečuha dolazi 1988. nakon izložbe njegovih antologijskih djela u Galeriji Gradec u Zagrebu. Srodna se izložba tada predstavlja i u Muzeju Jannus Pannonius u Pečuhu, a dvije godine poslije Zlatko Prica daruje gradu vrijednu donaciju retrospektivnog sadržaja, koja u reprezentativnom izboru nalazi svoje mjesto u stalnoj postavi muzeja u Pečuhu. Bez poredbenih nakana spomenimo da se u neposrednom susjedstvu nalazi stalni postav zbirke Victora Vasaréyja (rođen u Pečuhu 1908), kao i muzej europski znamenite pečujske manufakture Zsolnay. Spomenimo da se čitav taj kompleks muzejskih i galerijskih jedinica u staroj gradskoj jezgri nalazi u granicama Pečujske srednjovjekovne nadbiskupije i katedrale, kao i na temeljima brižno konzerviranih relikata Sopianae — središtu provincije Valerije u južnoj Pannoniji. U takvoj mozaikalno kulturnoj ambijentaciji, semantički njegovane povijesne stratigrafije izložena donacija Zlatka Price odzvanja poliglotskom naravi svoje univerzalne slikarske antropometrije. Od Samoborskog ciklusa, Plodova zemlje, Tarskog ciklusa do Opatijskih kišobrana crteža i grafika ponajbolji izbor iz bogata opusa Zlatka Price jasno svjedoči o osebujnosti te slikarske i umjetničke osobnosti — slikarstvo koje je ugrađeno u temelje moderne i suvremene umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. U procesu razgradnje najranijih zanatskih i métierskih postulata klasične i temeljite edukacije pedesetih godina majstor je pronašao svoj osebujan put ne odričući se ni jedne od premisa koju je školovanjem stekao i naslijedio. Kromatska jasnoća, siguran crtež koji opisuje i sažima istodobno, slikarska konstrukcija građena na ambivalentnoj sintezi obojene plohe i crteža, elementi su tog opusa u cjelini, u kojemu se emocija stišava metričkom disciplinom.

Veliki klasičar modernizma

Odmak od atmosferskog kolorizma i prostornog iluzionizma nastupio je u tom opusu vrlo rano, ponajviše za vrijeme umjetnikova boravka u Indiji (početkom pedesetih) i u plodonosnu srazu s prastarom umjetnošću kanona kadra, plohe, boje i obrisa indijskih fresaka. Taj se obrat, dakle, nije dogodio u središtima tadanjih umjetničkih zbivanja (Pariz, Amerika...) nego unutar osobnoga iskustva i sazrijevanja koji je punu afirmaciju samosvojna umjetničkog identiteta dosegnuo u Sao Paolu i Rio de Janeiru retrospektivnom i samostalnom izložbom (1954. i 1955), a mnogo kasnije i u zagrebačkoj Modernoj galeriji (1970) te velikom retrospektivom tridesetogodišnjeg umjetničkog rada u Milanu (Palazzo della Permanente) 1976. godine.

Sedamdesetih godina njegova metrička slikarska intuicija klasičnoga zlatnog reza gradi ditirampski prostor u Tarskom ciklusu (Umjetnički paviljon u Zagrebu, 1982). Težište se iz energetskih jezgri (Plodovi zemlje, Plodovi i ljudi) premješta prema atmosferskim i prostornim dubinama i beskrajima te — prema mitskom i tvarnom prostoru Sredozemlja. U čvrstim harmonijama crteža i boje ovaj slikarski klasičar svoj mitski kodirani govor zna preplesti s intimističkim, a u saturiranim suzvučjima boje njedri se povratak jednostavnim harmonijama elemenata.

Ovih nekoliko natuknica o prebogatu slikarskom življenju tek su podsjetnik tvoračke vertikale koja bilježi gotovo sedam desetljeća stvaralačkog rada i imaju samo pretenziju informacije o brižnosti kojom rodni Pečuh uzraća zahvalnost velikom slikaru i svojemu donatoru. Pridodajmo da je Zlatko Prica 1992. dobio od grada Pečuha nagradu Pro Communitate. »Odličje koje posvjedočuje da grad s priznanjem prima svoga sina slikara i pridružuje ga Ivanu Česmičkom, Matiji Petru Katančiću, Miroslavu Kraljeviću, Augustu Šenoi, Miroslavu Krleži — sagledajući u duhu njihove privrženosti Pečuhu dublji smisao europeizma« (dr. Ujvári Jenó, dogradonačelnik Pečuha iz kataloga izložbe, 2001. godine).

Margarita Sveštarov Šimat