Hektolitri i tone

Davor Špišić, Kuke za šunke, Znanje, Zagreb, 2001.

Moglo bi se reći da je, do danas, sveukupnu noviju domaću horor-literaturu sačinjavalo gotovo smiješnih petstotinjak stranica, a još poraznije zvuči činjenica da se one mogu smjestiti pod jedan zajednički naslov. Romanom U anđeoskom liku zvijeri autorica Viktorija Faust ambiciozno je pokušala Hrvatima približiti etablirane internacionalne krvopije. Idilično je slavonsko mjesto, na početku devedesetih, tako smjestila, ne samo u ratnu, nego i u vampirsku okolinu. Nažalost, upravo pretjerane ambicije, velik broj stranica i kvazifilozofski pristup, u biti, akcijskoj temi — krivi su što s ovim pionirskim pokušajem nije upoznat veći broj čitatelja. Možda bi se od ostalih autora, u kontekstu domaće strave i užasa, moglo spomenuti i Pavla Pavličića ili Zorana Ferića, koji u nekim svojim djelima povremeno koketiraju s tom vrstom žanra. No, njihovi se izleti uglavnom zaustavljaju već na samom nagovještaju nadnaravnog, odnosno isticanju grotesknog, a manje su to stvarni pokušaji zastrašivanja čitatelja.

Izdašne količine krvi i nasilja

Da čitava stvar ipak ne bi ostala na samo jednom individualnom pothvatu, pobrinuo se osječki autor Davor Špišić. I dok je kazališna publika dosta dobro upoznata sa Špišićevim dramskim opusom, njegova najnovija zbirka, Kuke za šunke, zasigurno je malo veća novost na domaćoj književnoj sceni. Pod tim je naslovom, naime, okupljeno trinaest(?!) horor-priča sugestivnih naslova te nabijenih užasom i izdašnim količinama krvi i nasilja. Mora se priznati da tu nije riječ o klasičnom proizvodu žanra s duhovima u lancima, predmetima koji se pomiču sami od sebe ili jezivim zvukovima koji paraju gluhu noćnu tišinu. Špišićeve najstrašnije horor-pošasti posve su obični ljudi koji, u jednom sudbonosnom trenutku, razotkrivaju svoju hajdovsku stranu. Naizgled dobri kolege i prijatelji, glave obitelji, pa čak i svećenici — preobražavaju se u nesmiljene koljače maštovita i ubojita arsenala. Naravno, nađe se tu i klasičnih živih mrtvaca, čudovišta iz noćnih mora, mračnih sila iz proteklih stoljeća ili iznova proživljenih prošlih života. No, bez obzira na obličja koja Špišićeva čudovišta preuzimaju u pojedinim pričama — ona ni u jednom trenutku ne prežu od žestoka i nepotrebna nasilja. U Kukama za šunke tako se, bez problema, prolijevaju hektolitri krvi, razrezuju tone mesa, a i broj mrtve dječice svakako nije zanemariv.

Riskantan nakladnički potez

U ovim horor-pričama događaji se odvijaju brzo, opisi tehnika ubijanja i mučenja vrlo su detaljni i slikoviti, a zanimljivo je da za središte zastrašujućih zbivanja, autor nije odabrao mračne ulice kakve metropole, nego naizgled miran ambijent manjih domaćih sredina. Nažalost, takvu žestokom stilu Špišić je ponekad morao žrtvovati djelić atmosfere, postupno građenje napetosti, nešto razrađeniji odnos između likova ili izbor motiva. No, dok nedostatak bilo kakva motiva često može pomoći sveukupnom groznom dojmu pripovijesti, u pojedinim naslovima spomenuti nedostaci rezultiraju nešto predvidljivijim zapletom i već viđenim vrhuncem. U takvim, malo slabijim pričama, poput Antuntuna, Sapunjanja Korela, Rosamunde, »Sestara sepija ili Baranja inna — Špišić željeni efekt užasa postiže uglavnom ustrajava na preciznim opisima šokantnih detalja, ali ne uspijeva uvijek pogoditi pravu, zastrašujuću poentu. Strah i užas možda tu i nisu posve dotjerani, ali autoru, s druge strane, dobro uspijeva ubaciti neke duhovite i neuobičajene detalje. Jedna od najboljih autorovih stravično-duhovitih kombinacija posljednja je priča — Osveta Mojmira Burnače. Ogorčeni deratizator iz naslova skriva tajnu super-efikasnog otrova za štakore, ali ima i jedinstveno viđenje utjerivanja dugova. Ipak, kao najuspjelije Špišićeve uratke mogli bismo izdvojiti ponajprije one priče koje vješto spajaju suvremenu zbilju s tradicionalnom horor-produkcijom. Centrifugu i Urnašicu, koje tematiziraju sudbinu djeteta koje bi se uskoro trebalo roditi, odlikuje nešto manje krvava, ali mnogo napetija i inventivnija atmosfera — na najboljem tragu ostvarenja poput Rosemaryine bebe. Mjesta zbivanja većine ostalih priča možda i nisu nadahnuta klasicima žanra, ali zato vrlo dobro odgovaraju nekima od najkrvavijih filmskih naslova.

Kako je poznato da domaća publika relativno dobro prihvaća žanrovske proizvode u obliku romana, dok to s pričama baš i nije uvijek slučaj — objavljivanje Kuki za šunke svakako je riskantan nakladnički potez. No, ovaj se put rizik isplatio — kratke i dinamične Špišićeve priče napisane su tako da bez greške užasavaju čitatelja, kojega, nakon svega, zasigurno očekuje još i nekoliko loše prospavanih noći, a i hrvatska se književnost od sada može pohvaliti kvalitetnijim te sto sedamdeset stranica debljim horor-dosjeom.

Jelena Gluhak