Forsiranje ideologije

Forsiranje ideologije

Bilo ili ne bilo bitnom sastavnicom Tolkienova Gospodara prstenova diskriminacijsko germanofilstvo, ovdje na Zapadu o tome i mnogo škakljivijim temama može se (posve) slobodno zboriti, barem dok George W. Bush ne odluči drukčije. Zato i eventualan Tolkienov rasizam, u koji malo vjerujem, ne treba shvatiti tragično. Petstogodišnja liberalna tradicija zapadne civilizacije izdržala je i mnogo gore stvari

U prošlom broju »Vijenca« Roman Karlović objavio je zanimljiv tekst u kojem odlučno tvrdi da je Tolkienov Gospodar prstenova rasističko djelo. Karlović smatra da se geografija Tolkienova fantazijskog svijeta »začudno poklapa s nacističkom geografijom ideologije« u svojoj podjeli rasa, pri čemu su »plavokosi i lijepi« vilenjaci zapravo Germani (napose nordijski Germani kao, po Hitleru, uzorni primjerci arijevske rase), a »crni i ružni« orci i goblini po tome su shvaćanju Turci odnosno Ugro-finci, što potkrepljuje jezičnim primjerima. Dakako, Karlovićevu razmatranju moglo bi se suprotstaviti napomenom o isforsiranu ideologijskom učitavanju u kvintesencijalno bajkovit svijet, moglo bi se npr. ustvrditi da je opreka svijetlo (ugodno) — crno (neugodno) duboko ukorijenjena u pripadnika zapadne civilizacije, i ne samo njih, jer se zasniva na opreci dan — noć, svijetlo — mračno, jasno — nejasno, ugodno — tjeskobno itd., a ne na poimanju superiornosti nekih ljudskih rasa (po Karloviću Germana u rasponu od arijevskih Nordijaca do radišnih i veselih Bavaraca) drugima (po Karloviću Fincima, Mađarima, Rumunjima, Turcima, odnosno Balkancima). No, zanimljivije je izravno suočiti se s Karlovićevim argumentima i upozoriti na njihovu nedosljednost i selektivnost.

Kršćanska tradicija i nacistička ideologija

Karlović dakle tvrdi da se nacistička ideologijska geografija nevjerojatno poklapa s Tolkienovom. Međutim, nešto dalje u tekstu sam sebe opovrgava: ustvrđuje da se vilinska šuma Lorien nalazi negdje u Poljskoj, što je nespojivo s nacističkim rasnim poimanjem u kojem su Slaveni općenito, iz čega Poljaci nisu bili izuzeti, vrlo nisko kotirali. No Karlovića to ne zbunjuje: lakonski konstatira da su »Poljaci u kršćanskoj tradiciji tradicionalno branitelji Dobra, dakle računaju se među zapadnjake, a uostalom često su plavokosi«. Kakve, međutim, ima veze kršćanska tradicija s nacističkom ideologijom? Zašto Karlović u odsutnosti nacističke argumentacije (izuzev plave kose) odjednom skače na kršćansku?. Nemoguće je naime tako lakonski, bez potrebe za ikakvim dodatnim pojašnjenjem, povezati kršćansku tradiciju i nacizam. U kršćanskoj tradiciji Poljaci su mogli biti branitelji kršćanstva jer su predvođeni Janom Sobjeskim potukli islamske Turke Kara-Mustafe pod Bečom u njihovu najopasnijem prodoru unutar zapadnjačkog civilizacijskog prostora, ali Hitler je s muslimanima (Arapima) u Drugom svjetskom ratu surađivao kao sa saveznicima protiv, gle čuda, germanskih i kršćanskih Engleza odnosno angliziranih i kršćanskih Kelta iz iste državne zajednice (Škota, Velšana, Iraca). Misli li Karlović možda pod kršćanskom tradicijom i na srednjovjekovne genocidne pothvate teutonskih vitezova (Germana), koji su pod etiketom pokršćavanja izbrisali s lica zemlje slavenske narode Bodriće i Ljutiće te izvorne Pruse? Bi li to možda bila poveznica između prakse germanskog kršćanstva i nacističke prakse, koja se formalno nikad nije odrekla kršćanstva? Možda i bi, ali Karlović o tome ne zbori, nego nas ostavlja da nagađamo.

Mađari su definitivno sumnjivi

Kad se poziva na kršćansku tradiciju po kojoj su Poljaci mogli dobiti povlašteno mjesto u Tolkiena, uračunati se u zapadnjake, Karlović upada u još jedan problem. Kako su po istoj logici onda Finci i Mađari završili u njegovoj nemilosti (za transilvanijske Rumunje sve se čini jasno — ipak je iz njihovih redova potekao Vlad Tepeš Drakula)? Za Mađare, premda odavno istaknute u zajednici kršćanskih (zapadnih) naroda (kralj Ištvan, ili po našem Stjepan, s titulom sveca!), pritom još i sa snažnim protestantskim udjelom, to se donekle i može shvatiti s obzirom na njihovo sumnjivo azijatsko porijeklo i činjenicu da muškoj djeci nerijetko daju ime Atila, ali kako se tu uklapaju nordijski Finci? Za koje se, kao za Bavarce, može reći da imaju protestantsku etiku rada i zajednice, kao za Poljake da su često plavokosi, da žive u izvanrednoj toleranciji sa svojom (nordijsko-arijevskom) švedskom manjinom i naposljetku da su desetljećima bili strateški izvanredno važna točka obrane protiv antikršćanske najezde s istoka, boljševičko-komunističkih Sovjeta. Nije valjda da ih je Tolkien prezirao samo zbog ružna jezika?

Naposljetku, zašto bi baš Turska bila carstvo zla? U vrijeme kad Tolkien piše Gospodara prstenova Turska je već odavno prošla kroz drastične reforme Kemala-paše Ataturka (zahvaljujući kojima su, npr., turske žene dobile pravo glasa gotovo trideset godina prije hrvatskih) te je, u znatnoj mjeri, prevedena u zapadni civilizacijski krug. Treba li povjerovati da je Tolkien bio takav zadrti rasist da je pozapadnjenu Tursku, svojevrsnu avangardu islamskog svijeta, vidio kao središte zla samo zato što su Turci ipak muslimani, zato što ne odgovaraju pojmu arijevske ljepote, a njihov jezik ima nedostatak »nelijepe«, »negermanske fonetske karakteristike«? Ili je njegov skriven motiv bila osveta nasljednicima nekada moćnoga Osmanlijskog Carstva koje je stoljećima u velikom strahu držalo zapadnu civilizaciju?

Nije Boromir slavohlepan

Kršćansko-nacistička, da je tako nazovemo, problematika pokazuje Karlovićevu argumentacijsku nedosljednost, no očitiji je primjer upitnosti njegove teze argumentacijska selektivnost, koja se izražava pri kraju teksta. Po Karloviću ljudska rasa u Tolkiena ne kotira »previsoko (...) na ljestvici naroda«. Njezina reprezentativna zemlja je Gondor, po Karloviću smještena na Balkanu, pa su Gondorci zapravo Balkanci. Tipičan Balkanac, opet po Karloviću, predstavljen je u liku Boromira: »slavohlepan je, nepouzdan, buni se čak protiv svojeg zakonitog kralja i najmanje je čista srca — nije izdržao kušnju prstena«. Pritom Karlović zaboravlja spomenuti da se isti Boromir za svoj nečisti pad iskupio junačkom smrću i, još važnije, prešućuje da je njegov kralj, Balkanac dakako, sam Aragorn, jedan od ključnih junaka romana, koji će čak dobiti čast da zadobije srce i ruku vilenjačke kraljevne. Kako ovdje objasniti Tolkienov navodni rasizam? Balkanac pa junak bez mane i straha? Balkanac dostojan vilenjačke, Übermensch-ljepotice? Da je Tolkien doista rasist, vjerojatno bi barem posegnuo za dobro poznatom formulom po kojoj muškarac kao predstavnik superiorna kolektiviteta (klase, rase, nacije, društvenog uređenja) zadobiva ljubav pripadnice inferiornog kolektiviteta (kao što je npr. slučaj u Lubitschevoj Ninočki, toj primitivnoj propagandi kapitalističkog imperijalizma), no on čini upravo obratno. Je li moguće da je istodobno bio rasist i feminist? Ili je zapravo bio tako zadrt muški šovinist da je spolnu diskriminaciju pretpostavio rasnoj?

Gandalf — veliki ljudski junak

Kao što spominje Boromira jer mu je koristan u potvrdi teze, a ne apostrofira Aragorna jer mu ometa uvjerljivost argumentacije, tako će Karlović istaknuti da je »izdajnički Isengard, dom čarobnjaka Sarumana, smješten otprilike u Transilvaniji«, ali neće kazati kako stvari stoje s Gandalfom, dobrim čarobnjakom. Iskreno rečeno, ne sjećam se kamo Tolkien smješta Gandalfovu postojbinu i da li to uopće čini, ali već sama činjenica da je Gandalf, uz Aragorna, velik ljudski junak strane dobra (i Saruman i Gandalf pripadnici su ljudske vrste), ozbiljno dovodi u pitanje Karlovićevu tvrdnju o Tolkienovu rasizmu. Ljudi, što po Karloviću uglavnom znači Balkanci, manje su savršeni od hobita i napose vilenjaka, ali bi li Tolkien u njima pronalazio i oličenje najvećih vrlina (u Gandalfa mudrost, u Aragorna hrabrost, odlučnost i tjelesnu ljepotu) da je doista rasist?

Karlovićev je problem što se olako laća teških riječi. Možda bi se Tolkienu mogla prigovoriti tzv. politička nekorektnost, ali može li njegov roman u analizi podnijeti najintenzivniji stupanj diskriminacije, onaj koji zavređuje da ga se nazove rasističkim? Uopće, u eri tzv. političke korektnosti zavladala je svojevrsna pošast žigosanja raznih, gotovo bi se moglo reći svih, aspekata zapadne civilizacije čiji ključni temelj nije judeo-kršćanski, kao što se u Hrvatskoj stalno ponavlja i uzima zdravo za gotovo, nego liberalni. Da nema toga liberalnog temelja, koji dugujemo svakojakim povijesnim osobama u rasponu od primjerice Henrika VIII do Giordana Bruna, od Michela de Montaignea do Johna Lockea i Voltairea, današnja bi se zapadna civilizacija po pitanju građanskih sloboda i manjinskih prava malo razlikovala od islamske, čiji je ključni povijesni problem upravo nedostatak sustavnog liberalnog djelovanja. Bilo ili ne bilo bitnom sastavnicom Tolkienova Gospodara prstenova diskriminacijsko germanofilstvo, ovdje na Zapadu o tome i mnogo škakljivijim temama može se (posve) slobodno zboriti, barem dok George W. Bush ne odluči drukčije. Zato i eventualan Tolkienov rasizam, u koji malo vjerujem, ne treba shvatiti tragično. Petstogodišnja liberalna tradicija zapadne civilizacije izdržala je i mnogo gore stvari. Uostalom, za neko umjetničko djelo mnogo je važnija njegova ukupna estetska razina nego izdvojen ideologijski segment. Gospodar prstenova u kreativnoj ukupnosti svakako jest respektabilno umjetničko djelo.

Damir Radić