Folklorno bratstvo i jedinstvo

Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu Matice hrvatske i Klub Hrvatskog etnološkog društva 31. siječnja 2002. započeli su klupsku godinu, odnosno nastavili niz predstavljanja novih magistarskih i doktorskih radova predavanjem Stjepana Sremca Folklorni ples i jugoslavenski identitet ili Kako je nastao »jugoslavenski folklorni program«.

Stjepan Sremac diplomirao je 1974. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu etnologiju i arheologiju te 2001. doktorirao s temom iz povijesti scenske primjene, uporabe i manipulacije hrvatskim folklornim plesom. Bio je aktivni plesač, pa umjetnički rukovoditelj u Joži Vlahoviću, djelatnik Instituta za etnologiju i folkloristiku, te od 1988. do 1999. — ravnatelj ansambla Lado.

Svojim predavanjem Stjepan Sremac želio je usmjeriti pozornost na početke uvođenja jugoslavenskog folklornog programa — repertoara koji pokriva sve folklorne tradicije druge Jugoslavije i njegov utjecaj na formiranje jugoslavenskog identiteta. Zato se moramo vratiti u predratno razdoblje, vrijeme osnivanja društva Seljačka sloga koje će po završetku Drugoga svjetskog rata odigrati važnu ulogu u promoviranju hrvatske nacionalne kulture. U to doba obnavljanja rada Seljačke sloge u Hrvatskoj i njezinih ogranaka u Bosni i Hercegovini počinju se organizirati smotre hrvatske seljačke kulture. Već 1974. slabi trend isticanja hrvatskog imena i kulture te snažna neometana nacinalnog razvoja. Počinju se promovirati ideje ravnopravnosti, bratstva i jedinstva naših naroda, osobito Hrvata i Srba, te uz to postupno i ideja jugoslavenskog identiteta. Na godišnjoj skupštini Saveza kulturnoprosvjetnih društava (čija je uloga bila provođenje ideja partije na polju prosvjete i kulture) 1949. zaključeno je da treba razvijati novi jugoslavenski socijalistički patriotizam. Uporaba folklora, odnosno folklornog plesa, u razvoju i planiranju jugoslavenskog identiteta očituje se u osnivanju profesionalnih ansambala. Tako se iz zagrebačkoga gradskog folklornog društva Joža Vlahović 1949. formira Državni zbor narodnih pjesama i plesova Hrvatske, godinu nakon osnivanja Ansambla narodnih igara Srbije u Beogradu, odnosno godinu prije osnutka takva makedonskog ansambla. Budući da profesionalni ansambli nisu dovoljno uspješni u promoviranju jugoslavenskog identiteta, jugoslavenski program uvodi se i u amaterske ansamble u cijeloj Jugoslaviji. U njima je, doduše, voditeljima ostavljen izbor o zastupljenosti jugoslavenskih plesova drugih država. Pedesetih godina javlja se pritisak za promjenu imena profesionalnih ansambala pa nastaje srpsko Kolo, makedonski Tanec i 1954. hrvatski Lado (to ime postaje službeno tek 1979).

Zanimljiv je pronalazak izvora ideje jugoslavenskog programa. O njegovu uvođenju govore sestre Janković, uvjerene sljedbenice besmrtnog Vuka Karadžića već 1934. u prvoj od osam svojih knjiga o narodnim plesovima Jugoslavije. One zapravo proučavaju i bilježe plesove s područja omeđena granicama zamišljene velike Srbije pa u svojoj sedmoj knjizi vrličko i sinjsko kolo, kao i mnoge hrvatske hercegovačke plesove, nazivaju srpskim narodnim plesovima. Oslikavajući takav mentalitet, Stjepan Sremac citirao je, između ostalog, članak Vuka Karadžića Srbi svi i svuda objavljen 1849. u Beču, u kojem se južni Slaveni djele na Srbe — štokavce (štokavski Hrvati zapravo su katolički Srbi!), Hrvate — čakavce i Slovence — kajkavce.

Jugoslavenski program trajao je sve do promjena devedesetih godina, tada u Hrvatskoj svi ansambli prelaze na hrvatski nacionalni program. A srpska folklorna društva još plešu jugoslavenski, odnosno velikosrpski program!

Predavanje je izazvalo različite, pa i kritičke komentare poznavatelja građe u publici. Tako je naknadno istaknuta činjenica paralelnog s jugoslavenskim programom toka razvoja u regionalnim ansamblima i na smotrama (npr. Vinkovačke jeseni) čisto hrvatske folklorne tradicije.

Ana Kirin