Chuck Jones i Zagreb

Chuck Jones i Zagreb

Jones je bio zaljubljen u takozvanu reduciranu animaciju, koju su zagrebački autori inaugurirali kao kreativni princip

Bog mi je svjedok da ne pišem o Chucku Jonesu po drugi put u samo nekoliko dana zato da bih tezgario na činjenici njegova odlaska tamo gdje su ga dočekali Dado Vunak i Dušan Vukotić. Pišem stoga što u životu ovoga genijalnog animatora postoje dvije točke kojima je dodirnuo hrvatsku kulturu, i od toga dodira ni on ni mi više nismo bili isti. Prva je točka njegovo fizičko boravljenje u Zagrebu, i to u dva navrata, a druga je njegovo divljenje Zagrebačkoj školi animirana filma, divljenje koje je jasno i nedvosmisleno iskazivao.

No, samo kratko nekoliko rečenica o njegovoj biografiji.

Rođen je 21. rujna 1912. u mjestašcu u američkoj državi Washington. Krsno mu je ime Charles Martin. Njegovi roditelji sele se u Kaliforniju još dok je bio dijete, pa je njegov put ka filmu i logičan.

Budući da je vrlo kratko radio kod Walta Disneya, već zarana je postao poznato ime u animaciji. Naime, Disneyevi animatori (a bilo ih je doista genijalnih) za života velikoga Walta morali su biti anonimni. Disney jednostavno nije podnosio konkurenciju, i tek nakon njegove smrti i njegovi animatori počinju se potpisivati velikim slovima. Tako je Chuck Jones postao poznat poput Davea Hilbermana, Zacharyja Schwartza, Stephena Bosustowa, braće Fleischer, Hanne i Barbere i Texa Averyja. Promijenio je podosta producenata, no večinu života proveo je kod Warnera. Prvi samostalan film The Night Watchman napravio je 1938. Ključnu afirmaciju doživio je dajući završni dizajn planetarno popularnim crtanofilmskim junacima Bugsu Bunnyju, Porkyju Pigu i Daffyju Ducku.

Neko vrijeme režirao je i legendarne neprijatelje Toma i Jerryja. U svom crtanofilmskom životu kreirao je desetke popularnih junaka, no najveću slavu donijeli su mu Wile E. Coyote i Road Runner, i Pepe Le Pew.

Zagreb prije Hollywooda

Kad je 1972. došao na Prvi svjetski festival animiranih filmova u Zagreb, bio je već neusporediva filmska zvijezda. Pričaju mi stariji kolege da su bili zapanjeni njegovim poznavanjem filmova zagrebačkih autora, i koliko su se god oni divili njemu, njihovo iznenađenje bilo je veće kad su vidjeli njegovo divljenje njima. Njegov boravak u Zagrebu 1988. već je legendaran i jedno je od najljepših poglavlja našeg urbanog ljetopisa. Te godine dali smo mu nagradu za životno djelo, koju je primio na pozornici na Cvjetnom trgu pred oduševljenim građanima. Makar je već tada izgledao poprilično oronulo, eto, ipak ga je Bog poživio još punih trinaest godina, pa je dočekao, desetljeće nakon Zagreba, da mu i Hollywood dodijeli Oscara za životno djelo, nakon nekoliko običnih koje je već dobio.

A sada o ključnoj činjenici: o njegovoj tajnoj vezi sa zagrebačkom školom. Eto, imao sam sreću nadugo i naširoko o tome s njim razgovarati, pa vam prepričavam ono što sam i slutio. Jones je, naime, bio zaljubljen u takozvanu reduciranu animaciju, koju su zagrebački autori inaugurirali kao kreativni princip. Dakako, nisu oni jedini slutili da se u kreativnoj stilizaciji kriju fantastične mogućnosti za animatore, ali su to dosljedno realizirali u planetarno uspješnim filmovima. Ako se prisjetimo nekih Chuckovih serijala, primjerice onog o Ptici Trkačici, zapazit ćemo posvemašnju stilizaciju u kretanju karaktera. Ta stilizacija nije zbog štednje, kako bi to vjerojatno zajedljivo napomenuo Walt Disney, nego je u stilizaciji sam smisao oživljavanja i življenja karaktera kao lika koji pokretom dobiva dušu, a samo nacrtan posjeduje tek tijelo. U kreiranju stilizacija pokreta Chuck Jones ponudio je zadivljujuća rješenja. Istina je, u filmovima o Tomu i Jerryju bio je u stilizaciji manje uvjerljiv, ali to je stoga što je u taj rizik ušao nakon godina života tih junaka u punoj animaciji i gledatelji jednostavno nisu htjeli promjenu. Doista, i taj primjer pokazuje da karakter pokreta zapravo definira karakter lika, i promijeniš li mu način kretanja, stvorio si zapravo — novi lik.

Kreativno radoznao i umjetnički nezasitan, Chuck Jones zavidio je zagrebačkim autorima i na intelektualnoj slobodi u promišljanju njihovih filmova, na likovnom rafinmanu i neustrašivosti upita koje postavljaju ta mala djela. On sam velik dio života nije si to mogao priuštiti. Kao tipičnu Amerikancu, privatna udobnost, koja proizlazi iz veličine bankovnog računa, bila mu je nešto veći izazov od privida slobode bez groša u džepu.

S tim je bio načistu. Divio se zagrebačkim umjetnicima, ali, iskreno, ne bi se s njima mijenjao.

Poruke u boci

Zato je i lijep ovaj svijet, u kojem je ipak moguće da zajedno živi više različitih istina, da se ohrabruju, respektiraju i savjetuju. Kore me neki čitatelji da u tekstove isuviše uplećem vlastite interpretacije i da nisam diskretan u pozicioniranju vlastite osobnosti u stvarima o kojima pišem. Ali, kako mogu prešutjeti da sam se družio s tom legendom, da sam vidio kako skicira i da sam se osvjedočio kako je lijepo biti sudionikom kulturne povijesti? Između ostaloga, i zato samozatajno i mukotrpno radimo te naše filmove, dvadeset i četiri sličice u jednoj sekundi. To su naše poruke u boci koje plutajući preko olujnih oceana ipak katkada dođu u prave ruke.

Joško Marušić