Bretonova jasnoća, Clairova mračnost

Postalo je banalno utvrđivanje u kojoj su mjeri napadi 11. rujna zaprepastili razmišljanje zapadne inteligencije. Kako vrijeme prolazi, moći će se procijeniti različita stanja u kojima se našla zbog šoka. Međutim, mišljenje Jeana Claira (»Le Monde«, 22. studenoga) da je nadrealizam uzrok svih naših zala znači nešto novo u krivotvoriteljskom zanosu, ali nedvojbeno ne i u rastućoj mržnji prema svakoj slobodi koja traga sama za sobom.

Možda ovih posljednjih godina nisam posvetila dovoljno pozornosti polemikama o modernoj umjetnosti ni desničarskim pozicijama koje je onda Jean Clair branio. Vjerovala sam u njegovu sklonost provokaciji koja bi ga vodila da se suprotstavi demagoškoj raspravi službeno ovlaštenoj opravdavati bilo što što dominira u kulturi.

No, danas, prisiljena sam zabilježiti odbojno malograđansko desničarsko stajalište (poujadisme), koji je na čelu njegova demoralizatorskog proklinjanja nadrealizma Zapada. Jer, teško je vjerovati u neznanje Jeana Claira kada nadrealizam predstavlja kao promicatelja nejasnih i neodređenih vrijednosti Istoka, ali koje bi najkraćim putem dovele Michela Foucaulta da slavi iransku revoluciju i, osamdeset godina unaprijed, formulira opravdanje za napade 11. rujna.

Najprije, budući da se u potpunosti suprotstavlja konačnom ateizmu nadrealista, to ekstrapoliranje otkriva grubo krivotvorenje. Utoliko više što je prizivanje posezanja za Dalekim istokom već od 18. stoljeća sastavni dio zapadne osjetljivosti. Jean Clair sigurno zna koliko su, na spoju 19. i 20. stoljeća, mnogo prije nadrealizma, Istok naravno, ali isto tako i Daleki istok, značili, možda još i više Afrika i Oceanija osobama toliko različitima kao što su Gauguin, Apollinaire, Braque ili Picasso...

Ista odsutnost svakoga povijesnog razmatranja, vrlo neobična u povjesničara umjetnosti, omogućava Jeanu Clairu da bez priziva osudi nadrealističko odbijanje Zapada, čije su vrijednosti, dvadesetih godina, zahtijevale barem preispitivanje nakon klanja za rata 1914-1918, a da ne govorimo o socijalnoj bijedi koja je nastala nepravednim poretkom u svijetu.

Međutim, videći kako Jean Clair zauzima stajalište bezuvjetnog zagovaratelja zapadnjačke kulture, možda nije nekorisno podsjetiti ga što ona, već dugo, duguje onima koji je, nesvjesno ili ne, niječu.

Naime, to što su dadaisti ili nadrealisti stvorili s odlučnom žestinom, razmjerno njihovoj pobuni, ni po čemu ih ne dijeli od onih koji su se, nekoliko desetljeća prije, od Rimbauda do Mallarméa, od Saint-Pola Rouxa do Marcela Schwoba, od Dariena do Jarryja... sasvim prirodno našli najdalje što je moguće od bogatih, ako ne čak i uz bok anarhista. Suviše želeći krivotvoriti, Jean Clair pritom istodobno ne razumije smisao za poredak, miješa sustave, brka ideologije i mrsi sudbine do te mjere da ne razlikuje romantizam i arhaizam, kao ni futurizam, suprematizam ili konstruktivizam te, što je još ozbiljnije, nadrealizam i staljinizam. Nedvojbeno, da bi bolje prikrio da baš na pitanju staljinizma Breton, a s njime i većina tadašnjih nadrealista, prekida definitivno s Aragonom 1932, kao što će to biti i s Eluardom potkraj 1938.

Čini se da datumi uopće nisu važni našem povjesničaru, koji tvrdi da je Breton bio staljinist do 1935, a on to nikada nije bio; iz tog razloga je 1933. čak isključen iz Komunističke partije, nakon pet godina tijekom kojih je neprestano bio zabrinut zbog svoje neposlušnosti ideološkim direktivama. Upravo u vrijeme kada se Heidegger, kojega Jean Clair daje kao lažni antiprimjer, zatvorio u tešku tišinu, otežalu ne tako davnim svojim simpatijama prema nacizmu, Breton je od 1935. bio jedan od prvih, među rijetkim francuskim intelektualcima koji su se usudili optužiti moskovske procese, a zatim se neprestano boriti protiv »socijalističkog realizma kao sredstva moralne propasti«.

Jean Clair očito se za to ne brine. U svojoj žestini protiv nadrealista ide do čistog i jednostavnog lažnog svjedočenja, ubacujući potajno termin antisemitizam. Da li to pripisati zaluđenosti duha koji može djelovati samo pod zaštitom institucije i koji je obuzet panikom pred onim što otkriva kao »općeniti napad na razum«? Jadno je vidjeti ga tada kako se sklanja u kožu stručnjaka koji zna odgonetnuti tajne forme da bi došao do teoretskih otkrića tipa: »Govor mržnje avangardi pripremio je smrt pojedinaca.«

Nažalost, riječ je o poznatom stilu koji su povremeno preuzeli svi koji se tako dobro prilagođuju ovom svijetu da mogu shvatiti jedino njegovu stvarnu projekciju. Već prije deset godina u svojim Aventures de la liberté Bernard-Henri Lévy također je osjetio potrebu da uzme na nišan žestinu nadrealista, spreman pretpostaviti im »nepodnošljivu lakoumnost« suradnika Cocteaua ili kukavičluk, da ne kažem više, svoga junaka Malrauxa, koji je, za vrijeme španjolskog rata, prikrio ubojstvo katalanskih anarhista i uništenje POUM-a, što je počinio Gepo.

Jean Clair zapravo ne uvodi novosti u svoje bezobzirno pisanje i ne zapaža kako je slično pisanje svojstveno totalitarizmu i od njega čini inkvizitorsko načelo kako bi se uklonilo svako sredstvo izražavanja koje izmiče njegovu ideološkom pokoravanju. Zašto taj neumjesni čistitelj i dalje ostaje direktor Muzeja Picasso posvećena slikaru koji bi, prema nekim kriterijima primijenjenim na pomalo nasilne deformacije što ih nameće ljudskoj figuri, opravdao mučitelje i zločince cijeloga svijeta? Još i više, kako može pristati da vodi muzej u čast umjetnika koji je najprije bio jako blizak nadrealistima da bi poslije održavao vrlo uske veze sa staljinizmom?

To je tendencija ta brbljava mržnja udvostručena nijemom fascinacijom za pokret čija burna povijest iznosi zamisao da se svaki čovjek promatra ne samo ne dijeleći nikada formu od duha nego tražeći također da međusobno ovise način mišljenja i način bivanja. Nedvojbeno zato nadrealizam, izvan svakog estetizma, i ma kakve bile njegove pogreške i njegova lutanja, i dalje isprekidano svijetli u noći čovječanstva, a s vremena na vrijeme osvijetli nedostojnost nekog malog čovjeka. Žalim što je danas Jean Clair takav jadan primjer.

Annie Le Brun

Le Monde, 8. prosinca 2001.

S francuskoga prevela Irena Stopfer