Bez poželjne hrapavosti

Miroslav Kirin, Album, Vuković&Runjić, Zagreb, 2001.

Nakon proglašenja nagrade »Jutarnjeg lista« za najbolju proznu knjigu tiskanu u 2001. godini na stranicama tog lista razvila se polemika između Miljenka Jergovića i Jagne Pogačnik o tome je li nagrada došla u »prave ruke«, može li doista Kirinov Album postati hitom godine, što bi vjerojatno bila medijska funkcija te glamurozne i financijski izdašne nagrade. Spominjano je pritom i moje ime. Bio sam, naime član žirija, a u pretprošlom broju »Vijenca« objavio sam svoju rang listu pet najboljih knjiga u protekloj godini po kojoj se može vidjeti da Kirin nije bio među mojim favoritima.

Na moju žalost, od mojih odabranika samo se jedan našao u najužem izboru za nagradu »Jutarnjeg«. Nikakve tragedije nema u tome, ni prvi ni zadnji put da sam preglasan u nekom žiriju, iako bi, možda, s obzirom na moj veteranski kritičarski staž, bio red da se zabrinem zašto su moji mlađe kolegice i kolege tako bezosjećajno ignorirali mene i moje favorite Brešana i Tribusona odbacujući nas kolektivno na »đubrište historije«.

Nema ništa intrigantno

Odmah ću reći o Kirinu: ne mislim da je Album loša knjiga. Posrijedi je kultiviran pisac, dobrog stila. Posve različit od prošlogodišnjeg laureata: Ferić je sav u egzaltaciji, u grotesci, morbidnoj seksualiziranosti, hipertrofiranom stilu, neobičnim slikama, u opasnom prekoračivanju granica »politički korektnog govora«, a Kirin je senzibilan, suptilan, obazriv; prizori njegove knjige vezani su za obiteljski krug, koji je predočen kao harmonična zajednica, njezini se pripadnici uzajamno podupiru nježnošću i razumijevanjem, a mnogobrojni prizori iz djetinjstva blago su osjenačni sjetom.

Tematski ova knjiga pripada »hrvatskom ratnom pismu«, to je ispovijest o sudbini jedne banijske obitelji koja ujesen devedesetprve bježi pred četnicima iz svoje kuće u Petrinji potrpavši u plastične vrećice samo najnužnije stvari, ni ne sluteći kako će izgnanstvo potrajati godinama. U prtljazi se našao samo dio obiteljskih fotografija; sin pretražuje te fotografije; uz svaku sličicu rekonstruira boje, mirise, zvukove, cjelinu zbivanja, emocije kojima je prizor bio izvorno natopljen. Ide i dalje, nastoji prizvati u sjećanje i fotografije koje nedostaju; nižu se tako pred nama fragmenti jedne obiteljske povijesti.

Zapravo, nema u toj povijesti ništa posebno intrigantno u literarnom smislu: nema ni preljuba, ni nasilja, ni perverznih skrivenih misli, ništa mračno; čak i sam prizor rata i izgnanstva ne doimlje se kao nešto tragično: nema velikih patriotskih izjava ni osvetoljubivosti, ti prizori su predočeni u ozračju kršćanskog praštanja, čak i nekog mazohističkog pokušaja razumijevanja protivnika... Zapravo je tehnički-izvedbeno prilično teško ispisati jedanaest tiskanih araka teksta s tako malo pravih zbivanja, uz gotovo potpun izostanak antagoniziranih aktanata.

Poigravanje pozicijama pripovjedača

Kirin je jaku semiotičku gestu kojom će očuditi tu u biti banalnu literarnu građu potražio u specifičnom impostiranju pripovjedačke pozicije, u dvostrukosti pozicije sina koji se pojavljuje i kao lik i kao pripovjedač. Pripovjedač se obraća nekome, odnosno samom sebi kao liku (a impliciran je tu i čitatelj) u drugom licu, primjerice: »ova te fotografija uznemiruje — ne možeš je protumačiti«, ili »U ruke uzimaš ni sam ne znašpo koji put, njezin prazni, bestjelesni oblik...«, ili »Budeš li pritom odveć sentimentalan, zalijepit ćeš se za neku slatku djevojčicu...« it. To udvajanje pripovjedača i lika (za koje čitatelj ipak zna, ili bar pretpostavlja da je ista osoba) omogućuje piscu da istodobno aktivira dvije vizure u čitanju teksta: jednu vizuru vezanu za zrelu osobu, koja ima u svijesti ne samo sjećanje na događaj koji se prošlom vremenu nego i sve što je uslijedilo i drugu koja je temporalno limitirana, vezana za vrijeme odigravanja radnje u prošlosti (rekli bismo, izvorna, naivna, infantilna pozicija).

Valja imati na umu da time nije završeno poigravanje pozicijama pripovjedača jer se u naratorskoj ulozi pojavljuju još neki likovi poput majke ili čak prijatelja iz djetinjstva, koji se stjecajem okolnosti devedesetprve našao na neprijateljskoj strani. Završnim fragmentom Pismo, fotografije Kirin je još malo više zavrtio (da ne kažem zamrsio) cijelu ovu priču o pozicioniranju naratora uvodeći u priču i one koji su bili uselili u roditeljsku kuću u Petrinji i gledali obiteljske fotografje Kirinovih, »kao što sad on gleda njihove«.

Sva ta poigravanja narativnim pozicijama i prosedeima povezana su s povremnim metaliteranim ekskurzima posvećenim poetičkim pitanjima o problemu gledanja/čitanja, (ne)pouzdanosti iskaza, o prirodi fotografskog i literarnog medija.

Album i krhotine

Kao što se iz opisanog može pretpostaviti, Kirinova knjiga ne pripada tipu literature koji bi negirao moguće uzore (iako ih eksplicitno ne spominje); meni osobno su se dok sam čitao Album nametale analogije sa slično fragmentarno komponiranom knjigom Željke Čorak Krhotine, koja također polazi od deskripcije fotografija, preko kojih se oživljuje memorija na izgubljeni zavičaj. Ima tu zasigurno nešto od Pavličićeva Šapudla i nostalgične memoaristike Tribusonove. A u stilu i u samom narativnom prosedeu zasigurno ima i Danila Kiša, osobito iz knjiga njegova obiteljskog ciklusa (Rani jadi i Bašta, pepeo).

Naravno, ti uzori pokazuju da je Kirin kultiviran pisac, rafinirana, odnjegovana stila. Međutim, iako je moja ocjena njegova proznog prvenca u osnovi pozitivna, ipak se nisam, čitajući Album, mogao oteti dojmu da je ta knjiga malo previše umivena, uglačana, bez hrapavosti koja bi nas iznenadila i narušila dojam dobro stilizirana dosadnjikava štiva.