Zanimljiv eksperiment

Zanimljiv eksperiment

Opera Blue Monday, uza sav trud Bareze, glazbenika i vokalnih solista, Renate Pokupić, Tvrtka Stipića, Tomislava Bekića, Davora Radića i Ivice Čikeša, nije ni mogla ispasti bolje

Zanimljiva eksperimentalna glazbena pustolovina Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom Nikše Bareze, uz pridodani jazz-ansambl Boilers All Stars i soliste u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (21. veljače), ukazala nam je na neke nove mogućnosti glazbenih izražavanja na ovim prostorima.

Jednočina, malo poznata (u nas sada prvi put izvedena) opera Blue Monday Georgea Gershwina (1898-1937), skladana davne 1922, zoran je dokaz da taj glazbeni genij kratkih — vječnih melodija, taj vunderkind američke glazbe, Gershwin, tada još i nije imao previše pojma kako se piše simfonijska glazba ili opera. O orkestraciji, simfonijskoj tehnici, znao je premalo, pa i ovu operu treba prihvatiti kao pionirsko i eksprimentalno djelo američke opere. No Gershwin je brzo učio i već petnaest godina poslije dao svijetu jedinstvenu operu, Porgy i Bess.

Opera Blue Monday, uza sav trud Bareze, glazbenika i vokalnih solista, Renate Pokupić, Tvrtka Stipića, Tomislava Bekića, Davora Radića i Ivice Čikeša, nije ni mogla ispasti bolje. Banalan sadržaj i glazbena slabokrvnost nije estetski mogla baš nikoga previše uzbuditi.

Jazz-iznenađenje

Drugi dio ovog koncerta izvan pretplate bio je posvećen glazbi sjajnoga Dukea Ellingtona (1899-1974), koji je za bogate karijere stvorio više od tisuću i petsto djela — u programu o kome je riječ izvedeno je devet, te još tri njegova najprisnijeg suradnika Billyja Strayhorna (1915-1967) — u kojima je nastupila i vokalna solistica Sanja Toth Špišić — veoma uspješno i sigurno.

Za mnoge slušatelje u dvorani bilo je to iznenađenje. Bila je tu pretežno nedžezistička publika, do ovog zajedničkog i za naše prilike nezamislivog spoja zvuka simfonijskog orkestra oplemenjena duha i ozbiljnosti s uzbudljivim, ponekad i čeznutljivim tonovima puhača jazza (Ellington, Far East Suite, Sophisticated Lady i Solitude), neupućena u instrumentalnu vještinu izvnosno školovanih i iskusnih glazbenika Boilers All Starsa.

Desetorica solista skladbe su ukrašavali tonskim elingtonovskim bojama, ali i vlastitim idejama — improvizacijama. To je rezultiralo spomenutim, veoma ugodnim, iznenađenjem publike. Izvedbe svih dvanaest skladbi bile su pune istinske topline, izražajnosti i instrumentalnih umijeća. I bio je to dovoljan razlog za spontano i oduševljeno aplaudiranje publike u dvorani, a jednako tako i zadovoljstvo dirigenta Bareze, čiji su glazbenici iz orkestra vješto i ravopravno pridonijeli tome eksperimentu i avanturi.

Ellingtonovu izražajnu melodijsku imaginaciju i tonska bojenja vješto je i s mnogo ukusa pripremio za simfoničare i jazz-ansambl solista poznati amrički orkestrator i aranžer Luther Henderson. Čini mi se da je tu Barezina sposobnost iskazana time da je sposobnosti svih glazbenika destilirao kroz bit osjećanja džezista Boilers All Starsa, i to je publika odmah osjetila. Izvedena glazba posjeduje zamjetnu vitalnost, prihvatljiv ritam i neobično lijepe efekte boja tonova.

Što se tiče posljednjega hita našega jazza, sastava Boilers i već drugu godinu djelujućeg Boilers All Stars, prije kojega nikad nije postojala u našoj jazz glazbi takva koncentracija talenata improvizatora u jednom jedinom sastavu, ovaj su put to bila petorica saksofonista, trubač, ritam-sekcija i gostujući glazbenik sastava — slovenski jazz el. violinist Vlado Batista. Pravi arsenal maštovitosti i spontanosti.

Miro Križić