Žalosna prenja naraštajnog prenjca

U svemu što se događalo u polemikama s Babićem i oko njih za mene osobno ni jednoga trenutka nije bio bitan sam Babić, a nije bogme ni njegov naraštaj, nego je bitno nešto puno važnije, a to je činjenica da se Babić u nas nažalost još uvijek smatra velikim, ako ne i vrhovnim autoritetom na području jezične kroatistike, posebno onog najosjetljivijeg njezina dijela, a to je standardološka problematika, za koju ima otprilike isto toliko smisla koliko i za lukavost

Ovih dana došla mi je u ruke nova knjiga akademika Stjepana Babića pod naslovom Hrvatska jezikoslovna prenja (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, 323 str.). Kako središnji dio te knjige zauzima svojevrsni, izrazito neuljudni obračun sa mnom, i to na gotovo 70 stranica (od 83. do 150) te kako se moje ime provlači doslovce kroz cijelu knjigu, obično »u paru« s pokojnim dr. Matom Šimundićem (kojega uopće nisam poznavao i s kojim zajedničko imam jedino to što smo obojica polemizirali s Babićem), moram se osvrnuti bar na neke od najtežih (dobrim dijelom i posve novih) objeda te najkrupnijih laži i podmetanja kojih u ovoj Babićevoj knjizi ima doista napretek. Uglavnom se neću upuštati u stručne rasprave jer u stručnom smislu ova knjiga i ne donosi ništa novo (bar što se tiče mene i predmeta mojih polemika s Babićem).

Izravni obračun sa mnom počinje poglavljem Sukob naraštaja u kojem se između ostaloga tvrdi da on (Babić) moje pisanje ne može »protumačiti drukčije nego sukobom naraštaja« (str. 83). Njegovi su argumenti da sam »jednakim načinom« kao i o njemu pisao o R. Katičiću te o B. Finki i M. Mogušu. Već je to grubo podmetanje odnosno Babićev pokušaj da zaštiti sebe cijelom svojom generacijom. Taj je međutim pokušaj posve proziran i neumjestan jer, prije svega, o Finki i Mogušu nisam uopće pisao osim što sam prikazao Hrvatski pravopis koji su oni radili zajedno s Babićem. Pritom me uopće nije zanimalo tko je koji dio Pravopisa napravio (a to što se najveći broj prigovora odnosio baš na Babićeva rješenja i formulacije nimalo nije slučajno).

Ma kakav naraštajni sukob!?

Drugo, istina je da sam kritički pisao o Katičićevoj Sintaksi, ali to nije imalo nikakve veze s nekakvim naraštajnim sukobom (uostalom i Katičić je još kritičnije pisao o mojoj knjizi Hrvatska skladnja, pa bih ja valjda to trebao tumačiti sukobom naraštaja!?). Osim toga, mislim da je Babića i Katičića naprosto neukusno uspoređivati. Babić Katičiću nije ni do koljena i posve sigurno neće biti ni u povijesti do koje je Babiću jako stalo, pa je često spominje, čak i u motu svoje knjige, kao da predosjeća kako bi većinu od njegovih tisuću bibliografskih jedinica uskoro mogli pojesti skakavci. Drugim riječima, o Katičiću kao stručnjaku, unatoč našem međusobnom polemiziranju, imam vrlo visoko mišljenje (i kao o općem lingvistu i kao o indoeuropeistu i kao o kroatistu), a imam manje ili više visoko mišljenje i o brojnim drugim pripadnicima Babićeva naraštaja, npr. o V. Putancu (kao etimologu i leksikografu), o R. Filipoviću (kao o proučavatelju jezika u kontaktu), o Ž. Muljačiću i P. Tekavčiću (kao o romanistima/talijanistima), o B. Lászlu (kao »univerzalnom ligvistu«), o E. Hercigonji (kao staroslavenistu i medievistu), o J. Vončini (kao povjesničaru jezika i tekstologu), o D. Brozoviću (kao dijalektologu i standardologu), o Z. Vinceu (kao proučavatelju tzv. vanjske povijesti hrvatskoga jezika), o P. Šimunoviću (kao o onomastičaru), o S. Težaku (ponajprije kao dijalektologu), o A. Šojatu (kao kajkavologu), pa i o suautoru Pravopisa B. Finki (posebno kao čakavologu), a tu bi išli naravno i članovi Katedre za hrvatski standardni jezik na kojoj je Babić nekad radio V. Anić i J. Silić, uključujući i prijašnjega člana te katedre K. Pranjića. Istina, ima i onih o kojima imam manje visoko mišljenje. Osim Babića tu ide spomenuti M. Šimundić (koji je bar, za razliku od Babića, bio »slobodan strijelac«, nezaštićen akademskim sinekurama i naraštajnim kompromiserstvom). Tu je napokon i M. Moguš, i to posebno kao povjesničar jezika. Da bih to mišljenje ilustrirao, navest ću i jedan posve konkretan primjer. Naime, specijalist za povijest jezika nikako ne bi smio napisati ovo: »Kritika je Maretićeve Gramatike bilo mnogo. Osobito je oštro nastupio Jagić koji je tada i sam bio bliže maretićevcima negoli veberovcima, ali mu je smetalo što se gramatika tako ograničena korpusa pretpostavlja jeziku onodobne hrvatske književnosti. I sljedbenici zagrebačke filološke škole, poglavito Veber (istakao, I. P.), iznosili su razloge svojega neslaganja, jednako kao i dio dalmatinskih pisaca Š...š«, usp. M. Moguš: Povijest hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993, str. 173. Netko komu je povijest jezika specijalnost morao bi znati da je Veber Tkalčević umro punih deset (10) godina prije nego što se pojavila Maretićeva Gramatika (dakle 1889, a Gramatika se pojavila 1899), pa nije ni poglavito ni nepoglavito mogao iznositi razloge svoga neslaganja s njom. To se komu manje upućenu može činiti sitnicom, ali nikako nije niti može biti sitnica za nekoga tko se bavi poviješću hrvatskoga jezika jer takvome mora biti vrlo važan podatak da prvak zagrebačke škole A. Veber Tkalčević nije doživio objelodanjivanje nijednoga od najvažnijih djela hrvatskih vukovaca (dakle ni Brozova pravopisa iz 1892. ni Maretićeve gramatike iz 1899. ni Iveković-Brozova rječnika iz 1901. godine). Mislim pritom posebno na to da bi Veberove eventualne reakcije na ta djela svima koji se bave proučavanjem toga razdoblja morale biti maksimalno zanimljive (još zanimljivije npr. od njegovih reakcija na Oblike vukovca Mirka Divkovića, koji su prvi put objavljeni 1879).

To bi u najkraćem bilo moje mišljenje o Babićevu naraštaju. Činjenica međutim da o jednima iz toga naraštaja imam visoko mišljenje, a o drugima manje visoko, nema ama baš nikave veze s naraštajnim razlozima. Štoviše, velika većina i Babićevih naraštajnih kolega ima mišljenje vrlo slično mojemu, samo ga neće javno iznijeti iz razloga koji su njima bolje znani nego meni i u koje ovdje ne bih ulazio.

Uredništvo »Jezika«

Piše Babić dalje i ovo: »Odlaskom u mirovinu onih ispred njega, Pranjković je administrativno izbio u prve redove, a nije prvak u hrvatskom jezikoslovlju jer je tu još uvijek stariji naraštaj, a kako mu je za petama mlađi naraštaj, u kojem ima i boljih od njega, zbog toga postaje nervozan, često gubi živce i objektivnost u prosuđivanju« (str. 83). Prvo, otkada sam od 1974. postao član Katedre, u mirovinu je s nje otišao samo Babić, i moj se položaj na Katedri njegovim odlaskom uopće nije promijenio. Drugo, ni tada kad je on odlazio ni danas ne mislim da sam, bilo administrativno bilo kako drukčije, izbio u prve redove niti me ikakvo izbijanje u prve redove uopće zanima. Uostalom, »administrativno« je, što god to značilo, ispred mene i poslije Babićeva umirovljenja bio pokojni prof. Anić, koji je bio šef Katedre i koji je Babićev naraštajac, a i danas su ispred mene i prof. Silić (koji je od Babića mlađi devet godina, a od mene stariji 13), pa i moj naraštajni kolega M. Samardžija koji je aktualni predstojnik Katedre. Smatram da smo svi na Katedri u istim redovima i nimalo se ne osjećam ugroženim ni od starijih ni od mlađih. Usuđujem se nadati da ni ja ne ugrožavam nikoga od njih. Štoviše, da nas je na Katedri (a naravno i na cijelom Odsjeku za kroatistiku) i trostruko više i da smo trostruko bolji nego što jesmo, a pogotovo da su svi mlađi bolji od mene, bilo bi samo dobro jer je područje našega djelovanja toliko široko i još uvijek toliko neistraženo da se uopće ne može iscrpsti. Ugroženost osjećaju, pa onda o njoj i govore, samo oni koji su nemoćni i nesigurni u ono što rade, a takvima nažalost pripada i Babić.

Vrlo ružno insinuira Babić i kad piše kako mi je ponudio da uđem u uredništvo »Jezika«, a ja to navodno prihvatio, »ali kako je to bilo u dramatičnim političkim prilikama, za tri dana odbio, očito pod velikim političkim pritiskom jer mu je bilo veoma neugodno što je morao opozvati svoju riječ« (str. 89). Sve je tu laž osim činjenice da mi je doista ponudio da uđem u uredništvo »Jezika«. Posve je međutim netočno da sam tu ponudu i prihvatio. Rekao sam da ću je eventualno prihvatiti ako mi Babić kaže zašto je iz uredništva istupio M. Moguš (o razlozima njegova istupanja svašta se naime pričalo u kuloarima, pa sam htio, a valjda i imao pravo, čuti razloge iz prve ruke). Babić mi o tome nije htio reći ni riječi, nego mi je, štoviše, rekao da sam bezobrazan što ga to uopće pitam. Prema tome, niti sam dao kakvu riječ, niti sam bio pod pritiskom, niti mi je i zbog čega bilo neugodno (da je bilo tako, ne bih baš u to vrijeme, »u dramatičnim političkim prilikama« bio jedan od aktivnijih suradnika »Jezika«, što Babić vrlo dobro zna). Ni danas mi međutim nije nimalo krivo što nisam prihvatio Babićeve ponude da uđem u uredništvo »Jezika« naprosto zato što se mi ni tada gotovo ni u čemu nismo slagali, pa eventualna suradnja u uređivanju »Jezika« sasvim sigurno ne bi dobro završila.

O ukusu i moralu

Još je ružnije i bezočnije ono što Babić sada piše u vezi s mojom polemikom s Katičićem. Kad je naime Katičić osporavao i samo postojanje asindetskih rečenica zavisnoga tipa (složenih rečenica bez veznika), kojima sam se bavio u svojoj knjizi Hrvatska skladnja, napisao sam da sam pregledao dvadesetak ruskih gramatika objavljenih nakon 1950. godine i da su u svima njima bile opisane bezvezničke složene rečenice, uključujući i one zavisnoga tipa (to i danas, naravno, tvrdim i mogu navesti sve gramatike i naslove poglavlja koji se odnose na to područje). Sada Babić kaže kako sam to napisao zato što sam mislio da to neće nitko provjeravati, »ali sam ga (tj. Katičića, I. P.) ja kao urednik upozorio da to jednostavno ne može biti istina, da je Pranjković i računao s time da to ne će nitko ići provjeravati jer je to mučan posao. Jasno, kad se Katičić dohvatio samo nekoliko ruskih gramatika, odmah se vidjelo, Katičić je dokazao navodima, da Pranjković nema pravo, on je morao kapitulirati, ali je to opet napravio tako da to nije rekao izričito, nego zamotano da nitko ne prepozna što je zapravo rekao« (str. 91). Mislim da je Babić ovim riječima ipak prevršio svaku mjeru bilo kakva ukusa i elementarnoga morala. Naime, ja sam potpuno jasno, bez ikakva zamotavanja (s konkretnim naslovima poglavlja i stranicama), pokazao da je Katičić doduše citirao iz gramatika koje i ja spominjem, ali iz poglavlja u kojima se obrađuju vezničke rečenice, a prema cijelim se vrlo opširnim poglavljima o bezvezničkim rečenicama, koja postoje u svim gramatikama o kojima je bilo riječi, odnosio kao da ih tamo uopće nema. Što je najgore, sve to lijepo piše u mom odgovoru Katičiću koji je sam Babić objavio u »Jeziku«, pa ga je morao pročitati i po službenoj dužnosti (usp. »Jezik«, br. 42/5, str. 155-158). Doista ne znam što bi se na to još trebalo reći. Zar Babić misli da je Katičiću učinio kakvu uslugu (naraštajnu?) time što tako očigledno laže i zar je dostojno jednog akademika da se služi čak i tako prozirnim podmetanjima?!

Ima u knjizi i dijelova u kojima mi se podmeću i nekakve u najmanju ruku nebulozne stvari koje unatoč trudu i višekratnu čitanju uopće nisam razumio. Tako na str. 96. u vezi s polemikom oko »crkve presvetog mučitelja« Babić piše i ovo: »Odmah moram posumnjati da je to on uopće čuo jer se ta anegdota pričala po hodnicima Filozofskog fakulteta u Zagrebu kojih mjesec i više dana prije Pranjkovićeva članka« (str. 96). Iza toga stoji zvjezdica kojom se upućuje na stranicu 300, a tamo doslovce piše: »Uz str. 96. Da nešto može biti u kolanju neke neodređene dogodovštine, o tome pokazuje slična priča objavljena u Maruliću 6/1999. u kojoj Ante Gradiška piše ovo: 'To je vjerojatno isti strah koji je izvjesnog jezikotvorno-državotvornog neandertalca naveo na to da mučenika Stepinca preimenuje u »mučitelja« — jadnik je, naime, očito iskreno vjerovao da su od imenica izvedenih od glagola u hrvatskom jeziku politički podobne samo one koje završavaju na »-telj«!!!' Moram reći da mi tu ama baš ništa nije jasno. Niti je jasno koja je to i kakva anegdota navodno kolala po hodnicima, niti kakve ona, ako je i kolala, ima veze sa mnom i onim što sam čuo na televiziji (ili nisam čuo, kako kaže Babić), niti je jasno što znači »neka neodređena dogodovština«. Bit će da je ovoga puta opći mutež namjerno izazvan kako bi se uz moje ime, u kontekstu polemike o sufiksima (!), ugurao čak i Stepinac, za što mislim da je ordinarni bezobrazluk bez obzira na to što je Babić s ovim u vezi mislio, ako je mislio išta i ako ovakve nebuloze mogu biti rezultat bilo kakva mišljenja.

Babić u knjizi često ponavlja kako sam ja njegovu Pravopisu »bezvezno« prigovarao, posebno oko nesretnoga Bihaća. Govori, osim toga, kako sam u vezi s time napravio »kiks«, kako pokazujem »veliki stupanj stručnoga nerazumijevanja«, pa čak i »polemičkoga nepoštenja« (str. 148), a sve to zato što sam — budući da -aću Bihaćne može biti sufiks — ustvrdio kako je ili posve besmisleno ili stručno neodrživo napisati: »Ako znamo da na -aćzavršava Bihać, lako ćemo razlikovati imenice sa -aći -ač«. U svemu tome posebno je zanimljivo konstatirati kako je konačni rezultat toga bjesomučnog pljuvanja po mojoj stručnosti i mome poštenju, vjerovali ili ne, činjenica da je u novom, petom izdanju Hrvatskoga pravopisa Babić cijelu rečenicu o Bihaću — naprosto izbacio! O čijoj stručnosti i poštenju ta činjenica govori, neka prosude čitatelji (ili čitaoci) ovih naših dopisivanja.

Babić i lukavost

Već sam u više navrata napisao, pa to i ovdje ponavljam, da se moje razumijevanje posla kojim se bavim posve razlikuje od načina na koji se njime bavi Babić i da je to jedan od glavnih razloga što se uopće upuštam u dopisivanje s njim. On naime i u ovoj knjizi piše (u vezi sa sufiksima -telj i -lac, a u prilog sufiksa -telj) ovo: »Jasno je da mi je u podtekstu bilo da obranim jednu hrvatsku posebnost i povećam razlike prema srpskome«, a na istoj stranici i ovo: »Da je i sasvim potisnut sufiks -lac, što nije, tu ne bi bilo nikakvoga moga grijeha, a dobili bismo jednu kategorijalnu razliku prema srpskome« (str. 94). Dobar je dio Babićevih jezikoslovnih radova ovoga tipa, a to zapravo znači politička, gotovo bih rekao politikantska rabota koja s našom strukom, po mom sudu, ima vrlo malo veze (zato nije čudno da se odnos -telj i -lac naziva kategorijalnom razlikom!). Babić se mora baviti ili smanjivanjem ili povećavanjem razlika u odnosu na srpski standardni jezik. Prije godine 1971. uglavnom je radio na smanjivanju tih razlika, što lijepo pokazuje već i naslov njegova članka Uklanjanje hrvatsko-srpskih jezičnih razlika. On se od toga svoga članka i sada grčevito brani, pa kaže kako je Brozović rekao da taj članak nije unitaristički (bi li to trebao biti dokaz da doista nije?) te kako je on takav kakav jest zato što »smo mi u diktaturi mogli djelovati samo tako da budemo lukavi« (str. 255). Neću sada govoriti o tome što je sve Babić u toj za njega omraženoj diktaturi postigao (on to valjda sam zna) unatoč tome što je navodno stalno bio nepoćudan, ali moram naglasiti kako sam siguran da bi Babića po lukavosti svaki objektivan ocjenjivač, među svim njegovim naraštajnim kolegama, svrstao na posljednje mjesto. No dopustimo da je to Babić doista pisao zato što je bio lukav (ili je mislio da je to bio). Upitajmo se može li se lukavošću smatrati i to što Babić energično brani Vuka Karadžića, i to ne od bilo koga nego od srpske jezikoslovke Milke Ivić, koja je iznijela nešto prigovara Karadžićevim standardološkim načelima! Naime u članku Vukov i naš današnji književni jezik, koji je proširena verzija Babićeve diskusije na Petom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu, on izrijekom piše i ovo: »U izgrađivanju književnog jezika Vuk je krenuo najboljim putem kojemu ni suvremena lingvistika ne može naći prigovora. Zato i nije sramota ni danas biti vukovac« (»Jezik«, XIII/1, 1965, str. 25). Napominjem da Babić u to vrijeme, a riječ je o godini 1965, nije bio nikakav neiskusan mladac, nego je imao četrdeset godina i već bio u uredništvu »Jezika« s Lj. Jonkeom i M. Hrastom.

Da Babić i lukavost nikako ne idu skupa, vidi se i po tome što on posve jasno i nedvosmisleno (u navedenim citatima o sufiksima -telj i -lac) kaže da radi na povećavanju hrvatsko-srpskih jezičnih razlika. Lukav čovjek to nikad ne bi napisao, čak ni onda kad bi bio posve siguran da je to najvažniji dio njegove znanstvene i stručne djelatnosti jer bi morao biti svjestan toga da nema nijedne ozbiljnije standardološke škole na svijetu koja bi tako grubi jezični inženjering smatrala nečim normalnim, a kamoli poželjnim. Uostalom, kakvu to konkretnu korist ima hrvatski standardni jezik ili Hrvati što su sada gotovo primorani govoriti (samo) gledatelj, mislitelj, govoritelj, tužitelj i sl. Meni se čini da je od toga više štete nego koristi jer smo dobili još jedan posve nepotreban razlog za (nove) podjele, pa bez sumnje već ima i onih koji će Hrvate što govore gledalac, mislilac, tužilac i sl. proglašavati Srbima ili ih (npr. u Saboru ili drugdje) opanjkavati da govore srpski ili bar nekakav nedovoljno »čisti« hrvatski jezik.

Tko je kriv?

Osim toga, uvjeren sam u to da ovakvi Babićevi stavovi jako idu na ruku srpskim jezikoslovcima, i to baš onim najekstremnijima, kao što je npr. Radmilo Marojević, jer se uopće ne moraju truditi dokazivati kako su Hrvati uvijek vodili »cepačku« jezičnu politku, tj. politiku kojom su jedan jezik (po njihovu mišljenju, naravno, srpski) nasilnim i »veštačkim« metodama nastojali učiniti posebnim jezikom te da se, štoviše, iz toga vidi da su zapravo svoj jezik dobili od Srba (to će oni slični Marojeviću bez sumnje i napisati, ako već nisu). Takvima će biti dovoljno da citiraju uglednog hrvatskoga akademika i da to pošalju u svijet — bit će više nego uvjerljivi.

Moje je mišljenje da se moramo baviti svojim standardnim jezikom, a i svim drugim pojavnostima hrvatskoga jezika i hrvatskih narječja, bez obzira na bilo koji drugi jezik, da smo u tom poslu svi zajedno dosada postigli sasvim skromne rezultate te da i nas i buduće naraštaje čeka još jako puno neobavljena posla. Kad je riječ o odnosu između hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika, mislim da je sasvim dovoljno konstatirati što je različito, a što nije jer sve drugo vodi politikanstvu i jezičnim inženjerinzima posljedice kojih uostalom i danas osjećamo u svim tim spasiteljima, misliteljima, ličiteljima, govoriteljima, starosjediteljima itd., a da i ne spominjem glavnjake, mamutnjake, zamjenjivce, limunike, predočnike, suosnike itd. Umjetno povećavanje hrvatsko-srpskih jezičnih razlika posve je isti tip politikantskoga i nadristručnoga posla kao i uklanjanje tih razlika, samo sa suprotnim predznakom. Ne bude li se naša struka oslobodila takva politikanstva, sigurno joj se ne piše dobro.

U svemu što se događalo u polemikama s Babićem i oko njih za mene osobno ni jednoga trenutka nije bio bitan sam Babić, a nije bogme ni njegov naraštaj, nego je bitno nešto puno važnije, a to je činjenica da se Babić u nas nažalost još uvijek smatra velikim, ako ne i vrhovnim autoritetom na području jezične kroatistike, posebno onog najosjetljivijeg njezina dijela, a to je standardološka problematika, za koju ima otprilike isto toliko smisla koliko i za lukavost. Zbog činjenice da je čovjek koji samo u jednoj polemici ostvari tako neviđene i nečuvene jezikoslovne uzlete kao što su npr. oni u vezi s rengenom, Bihaćem i čelom u »prenjima« sa mnom — koji bi mogli konkurirati za svjetsku antologiju lingvističkih gluposti — da je dakle takav čovjek istodobno i glavni autoritet u istoj toj struci, svima bi nam trebalo biti bar neugodno. Za tu činjenicu ja međutim ne krivim Babića (meni je njega na neki način čak i žao), ali krivim ljude od struke (uključujući naravno i njegove, ali i svoje generacijske kolege), pa i čitavu sredinu u kojoj su takve stvari ne samo moguće nego i prilično česte, da ne kažem redovite.

Ivo Pranjković