Vrata

U posljednje vrijeme možete na našim ulicama prisustvovati prizoru koji je podjednako dramatičan i simboličan. Riječ je o borbi čovjeka s vratima.

Ovako to otprilike izgleda. Prolaznik poželi ući u dućan, u kojem vidi prodavače i druge kupce. Uhvati za prečku na vratima i gurne je, ali vrata se ne miču. Gurne jače, ali se opet ne događa ništa. Počne panično drmusati, pitajući se je li lud on, ili onaj tko je ta vrata onamo postavio. Napokon napne oči i pročita što na staklu piše. A piše: vuci, a ne guraj, kao što je on navikao. Tako povuče, i napokon uđe s uzdahom olakšanja.

Dakako, postoji i obratan slučaj, kad onaj tko želi ući vuče vrata k sebi, ali ih ne uspijeva pomaknuti, jer se ona, za razliku od onih prvih, otvaraju prema unutra. I što da takav potencijalni kupac radi, nego da zastane na pragu i uzme mozgati što se to zapravo zbiva.

A zbiva se to da mi više nemamo jedinstvenog pravila o tome kako se otvaraju i zatvaraju vrata na javnim lokalima. Godinama je bilo tako da su se sva odreda otvarala prema unutra: kad ste htjeli ući u prodavaonicu, jednostavno biste gurnuli vrata, i ona bi popustila. U posljednje vrijeme to se promijenilo: sad postoje i lokali na kojima se vrata otvaraju isključivo prema van, i nikako drugačije. Zato prilikom svakoga pokušaja da nekamo uđete, morate najprije pročitati što na vratima piše, ako uopće išta piše.

Odakle dolazi ta novost, nije teško pogoditi. Dolazi iz Amerike. Naši ljudi gledaju mnogo filmova, a neki i putuju preko oceana, pa su tako došli u dodir s jednom sasvim drugačijom konvencijom od ove naše. U Americi se, naime, sva vrata otvaraju prema van, i to zbog legendarnoga američkog straha od požara. Ondje ne samo da se u svakoj instituciji (školi, uredu ili tvornici) redovito obavljaju protupožarne vježbe (koje svi shvaćaju smrtno ozbiljno), nego je i sve drugo podešeno tako da se lakše pobjegne ako izbije vatra. Zbog toga su i ulazi u javne zgrade načinjeni tako da kupci, bježeći od ognja, jednostavno gurnu vrata, i nađu se na ulici.

To, dakako, ima svoje prednosti, kao što ima i neke nedostatke. Vrata koja se otvaraju prema van zauzimaju prostor na pločniku, pa postoji opasnost da neki prolaznik naleti na njih; zato se i sâm ulaz mora malko uvući od ulice. Prednosti i nedostatke ima i tradicionalno otvaranje vrata prema unutra: tu vrata ne izlaze na pločnik, ali u slučaju neke panike, može biti ozbiljne nevolje zbog činjenice da vrata treba pri izlasku povući k sebi.

Dakako, moglo bi se bez kraja i konca raspravljati o tome koji je način bolji, ali o tome sad i nije riječ. Riječ je o tome da se mi danas nalazimo u nekakvom raskoraku između ta dva sustava: niti prevladava jedan, niti drugi, i nikad ne znaš kad ćeš na koji od njih naletjeti. Dapače, događa se da se na dva dućana jedne iste firme vrata otvaraju na dva različita načina. Očito je, dakle, da novost, ondje gdje postoji, nije uvedena nakon nekakva razmišljanja, kao što ni stari način, ondje gdje je zadržan, nije sačuvan nakon odvagivanja njegovih prednosti i nedostataka. Jednostavno se tako dogodilo: jednima se više sviđa jedno, drugima drugo, pa svatko provodi ono što mu odgovara.

A to je, kao što smo vidjeli, vrlo nepraktično. Još je najmanje zlo što poneki kupac mora vaditi naočale da bi vidio što na vratima piše, ili što će poneki nervčik i odustati od ulaska kad mu vrata stanu praviti probleme. Ima nešto gore: neminovno je da neki od ljudi što se tako bore s vratima bude i malo žešći, pa da u onom drmusanju razbije staklo, te da njime ozlijedi sebe ili druge. Ukratko, stvorili smo sami sebi jedan problem tamo gdje ga prije nije bilo. I, u tome ima nečega sudbonosnog: u svemiru sve ionako teži prema entropiji, a u ljudskom društvu prema potpunom kaosu. Taj kaos opet počinje od sasvim običnih stvari, kao što je to s tim vratima, i tko zna kamo će nas još na kraju dovesti.

Osim ako se radi o nečemu sasvim drugom. Osim ako ta pojava s vratima nije neka tajna poruka koju nam sudbina šalje o našem identitetu i o našem poslanju na kugli zemljskoj. Jer, neće biti da je slučajno što prolaznik, dok motri onoga jadnika kako uzalud pokušava ući u dućan, stalno ima osjećaj da prisustvuje nečemu simboličnom, nečemu što na slikovit način prikazuje naše stanje i naš povijesni usud.

Što bi, dakle, ta poruka mogla govoriti? Meni se čini da govori ono što je najočiglednije: da to s promjenom smjera otvaranja vrata naprosto mora biti upravo tako kako jest. Jer, nije se to dogodilo ni u Italiji, ni u Austriji, a ni u Turskoj ili Iranu. Dogodilo se baš ovdje, u Hrvatskoj. A i nije se moglo dogoditi drugdje, kao što se ovdje moralo dogoditi.

Nama je, naime, prirodno da neprestano budemo raskrečeni između različitih sustava (civilizacijskih, klimatskih, političkih i ekonomskih), i da se nikada ne zna kad koji od njih vrijedi. Jedino u tome stanju — stanju prijelaza — mi se dobro osjećamo, i jedino to stanje uistinu razumijemo. Čim se pojavi i najmanji znak da bi se nešto moglo ustaliti, da bi se mogao stvoriti nekakav red, običaji, kontinuitet, mi odmah počinjemo ljuljati čamac. Toliko smo se s tim suživjeli, da to više i ne opažamo.

A to opet i nije čudo. Jer, ova zemlja ni sama nije drugo nego jedna velika vrata. Ona stoji između sjevera i juga, istoka i zapada, i kroz nju se na sve strane ide. Zato valjda i jest tako tanka. Taj prijelazni karakter dio je njezina identiteta, a to se očituje u stalnoj mijeni pravila i konvencija. Ne samo da se do danas nije ustanovilo jesmo li mi zapravo predziđe kulture ili možda predziđe barbarstva, nego mi i ne želimo da se to ustanovi: zato nam najbolje odgovaraju vrata koja se otvaraju čas ovako, a čas onako.

To je razlog što je tako zanimljiv onaj ulični prizor čovjeka koji se bori s vratima: uvijek je moguće da njegov napor izgleda tako sudbonosno zbog toga što on zapravo pokušava ući u Europu ili izaći iz nje.