Vizija u pustinji Nevade

Vizija u pustinji Nevade

Vassili Sulich, Vision in the Desert, a dancer's life, Robert D. Reed Publishers, San Francisco, 2001.

Autobiografski zapis Vizija u pustinji, život plesača kronološki prati život i djelo hrvatskoga baletnog umjetnika, koreografa i pedagoga Veseljka Sulića. Brojni su prijatelji škarama i savjetima kumovali završnom izgledu knjige, no presudnu je ulogu pri pisanju odigrala ljubav prema plesu i želja da se plesni događaj zaustavi, sačuva, iznova stvori. Svoj pogled na osobnu povijest Sulić iskazuje duhovitom i ležernom prozom, često anegdotalnog karaktera, te povremenim pjesničkim izletima. Tekst je segmentiran na niz kraćih poglavlja naslovljenih prema nekom plesaču/plesačici, baletu, gradu, baletnoj trupi ili državi, a pažljivije će oko razabrati tri veće cjeline: djetinjstvo, Pariz i Las Vegas.

Priliku treba iskoristiti

Sulićeva životna priča počinje 1929. u Pučišćima na otoku Braču, no prvo je plesačko iskustvo stekao na pustinjskom pijesku zbjega u El Shattu godine 1943. Učitelj tjelesnog odgoja pokazivao je skupini dječaka ruski kazačok, a Veseljka je odbio ustvrdivši da je previsok. Mladi se Bračanin nije dao smesti i korake je naučio promatrajući iz prikrajka. Kad je neki dječak zakasnio na probu, Sulić je uletio na njegovo mjesto i postao članom pionirskog kazališta. Po povratku u domovinu zapazili su ga Oskar Harmoš i Ana Roje i pozvali ga da se pridruži baletnom ansamblu HNK. Tako je 1948. otpočela Sulićeva profesionalna plesačka karijera. Četiri godine poslije upoznao je američku plesačicu Juanu, koja mu je omogućila toliko priželjkivani odlazak na Zapad — šestomjesečno školovanje u Londonu. Sulić je znao dobro iskoristiti ponuđenu mu priliku za ostvarivanje osobne i umjetničke slobode. Odazvao se pozivu plesača Nenada Lothke da dođe u Pariz, pridružio se plesnoj trupi slavne francuske balerine Janine Charrat i postupno se uzdignuo do solista u vodećim europskim baletnim trupama. Odbacivši predrasude o podjeli na klasične i klupske plesače, nastupao je i u slavnom noćnom klubu Lido de Paris. Za pariških je godina plesao, surađivao i prijateljevao s nizom istaknutih plesača, koreografa, pedagoga i skladatelja (Zizi Jeanmaire, Ludmila Čerina, Irene Lidova, Colette Marchand, Roland Petit, Maurice Thiriet, Tamara Toumanova, Leonid Massine, Jean Marais...), ali tvrdi da je veći dio onoga što zna o plesu naučio od ruskog pedagoga Borisa Kniaseffa.

New York i Las Vegas

Koreografski debi — preludij za Cocteauova Kralja Edipa — označio je prekretnicu u njegovoj stvaralačkoj karijeri. Temeljno ishodište svojih koreografija (od opera te klasičnih i suvremenih baleta do revija) pronašao je u glazbi — glazba nameće temu, razvija karaktere i stvara ugođaj — a konačnu svrhu u jedinstvu pokreta i glazbe.

Kako bi proširio obrazovanje, godine 1964. odlazi u New York i radi s Marthom Graham. Tijekom nastupa u predstavi Folies Bergere na Broadwayu ponuđeno mu je da pleše u reviji u Las Vegasu. No umjesto ugovorenih tri mjeseca, u hotelu Tropicana ostaje devet godina. U želji da Las Vegasu ponudi klasičan balet, 1972. pokreće plesnu trupu Nevada Dance Theatre. Skupina sastavljena od sveučilištaraca i plesača zaposlenih u revijalnim programima ubrzo postaje jednim od najpriznatijih baletnih ansambala u SAD-u, a njezin utemeljitelj i glavni spiritus movens dobitnik brojnih svjetskih priznanja. S tom je baletnom trupom Sulić kreirao pedeset i jedan balet, postigavši osobit uspjeh s baletom Mantodea. Novom plesnom vizijom, ovaj put u pustinji Nevade i u liku NDT-a, zatvoren je krug započet još davnih ratnih godina u Egiptu.

Hrvatskoj se javnosti predstavio koreodramom Kralj Edip premijerno izvedenom 19. kolovoza 1998. u sklopu 49. dubrovačkog ljetnog festivala, a poslije prenesenom i na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Martina Petranović